Retrospektiva
4
Nasta Rojc i naše doba
“Mnogo cijenjena gospođo! Već je puno vremena prošlo, što ste mi na moju molbu poslali jedan članak o Vašem životu. Htjela sam da mi pošaljete autoportret Vašeg umjetničkog života. Čitajući Vaš članak, bilo mi je vrlo teško u duši, pun je gorčine i sarkazma, a sve to počiva na dubokoj boli.
Možda Vas nitko tako dobro ne shvaća kao ja, koja imam razloga da se isto tako rugam sebi – pravoj budali što je dopustila da ju izrabe i onda odbace, a sve to po diktatu uzvišene kritike. Vi međutim radili ste samo po svojoj vlastitoj želji za sebe u svojem domu i žrtvovali mnogo u svoju umjetnost a sada, prema Vašem članku, zamijenili ste kist kuhačom. (…) Ako biste Vi htjeli taj članak postaviti drugačije (izvući mu otrovne zube prema samoj sebi) moglo bi se onda vrlo lijepo uvrstiti.”
Ovim se riječima u pismu datiranom 20. srpnja 1940. godine slikarici Nasti Rojc obraća književnica i novinarka Marija Jurić Zagorka, osnivačica i urednica časopisa za ženu i dom Hrvatica. Zagorka od umjetnice koja je probleme rodnog identiteta maestralno artikulirala nizom autoportreta naslikanih tijekom prva tri desetljeća dvadesetog stoljeća, traži literarni autoportret. Citirano se pismo, kao i dva autobiografska spisa Naste Rojc, čuva u privatnoj zbirci dr. Josipa Kovačića koja je i svojevrsni muzej zbivanja izbrisanih iz povijesnog pamćenja djelatnošću historiografije hrvatske moderne umjetnosti.
Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru 6. studenog 1883. u uglednoj i imućnoj građanskoj obitelji. Umrla je u Zagrebu na svoj rođendan 1964. godine. Tijekom 1901. i 1902. usprkos protivljenju oca, ministra bogoštovlja i nastave, te kasnije hrvatskog podbana i zastupnika u jugoslavenskom parlamentu, pohađa u Zagrebu privatnu slikarsku školu Otona Ivekovića. Od 1902. do 1904. studira u Beču na Kunstschule für Frauen und Mädchen, a za vrijeme studija pohađa i fotografsku školu u Kölnerhofgasse. 1907. godine upisuje se na Frauen Akademie na Barrerstrasse u Münchenu, gdje studira u klasi Heinricha Knirra.
Nezadovoljna njegovim načinom poduke, upisuje se u Heimannovu školu, gdje satove crtanja akta pohađa s Miroslavom Kraljevićem. Za vrijeme školovanja u Münchenu, viđa se s Josipom Račićem, Vladimirom Becićem i Oskarom Hermanom, slikarima koje je lokalna povijest umjetnosti uzdigla u status rodonačelnika hrvatskog modernog slikarstva svodeći ih pod zajednički nazivnik “slikara münchenskog kruga”.
U razdoblju od 1908. – 1912. Nasta Rojc ponovno studira na Umjetničkoj školi u Beču, gdje 1913. izlaže u Künstlerhausu dobivši pohvalne kritike.
Nakon jednogodišnjeg boravka u Engleskoj tijekom 1924. i 1925. godine, 1926. samostalno izlaže u londonskoj Gieves Art Gallery. Po izlasku afirmativne kritike izložbe u Timesu, dobiva poziv od londonskog Women’s International Arts Cluba za sudjelovanje na njihovoj proljetnoj izložbi. Svjesna institucionalnih i ideoloških tendencija minorizacije umjetničke produkcije žena, Nasta Rojc u Zagrebu inicira osnivanje Kluba likovnih umjetnica koji počinje djelovati 1928. godine.
Čitajući pismo kojim Zagorka Nastu Rojc moli da iz članka “izvuče otrovne zube usmjerene prema samoj sebi” nameće se pitanje o razlozima zbog kojih je slikarica koja je u razdoblju između dva rata kao iznimna portretistica bila cijenjena u domovini i inozemstvu praktički izbrisana iz genealogije hrvatske moderne umjetnosti. Kakav je to “diktat uzvišene kritike” djelima Naste Rojc koja je, uostalom, s mitologiziranim “münchenskim krugom” tijekom prvog desetljeća dvadesetog stoljeća bivala u tangencijalnom odnosu, uskratio pravo da budu razmatrana u kontekstu početaka hrvatskog slikarskog moderniteta?
Možda činjenica da, nezadovoljna bečkim i münchenskim slikarskim konzervativizmom ne odlazi poput svojih kolega i prijatelja Kraljevića i Račića u Pariz na izvor manetizma i cézanneizma koji će za hrvatsku umjetničku kritiku postati normom modernosti, već oduševivši se na venecijanskom Biennalu 1907. godine djelima britaniziranog Amerikanca Johna Singera Sargenta, ustrajava u nakani slikanja portreta “svojim širokim kistom”.