zir, i neku vrstu olakšanja što se on takav ipak dešavao sam sebi, a
ne onom ko ga je posmatrao. A posmatrač je mogao biti bilo ko: ro-
ditelj, brat, sestra, komšija, učitelj, drugar iz klupe, prolaznik, prostak,
intelektualac, rob ili bog. Najgori pogled je bio pogled onih koji su se
pravili da ga ne vide; onih za koje je bio nešto poput crkotine pored
puta, koja svojom odvratnošću izaziva gađenje, ali i istovremeno ne-
odoljivo privlači pažnju. Melanholija plavetnila pretvorila se u očaj
boje njegovog imena, a muzika je prigodno postala naricaljka. Mastilo
bi u tom trenutku zamolio za milost bilo koga, no nikoga nije bilo.
Nepregledna samoća, i pesma kao savršena muzička pratnja nalik
adađu, vladale su čitavim svemirom.
„Prekini, molim te! Boli! Tvoja sećanja, tvoje uspomene, ti...Bo-
liš me!“ zavapio je, pokušavajući da u svest prizove Strahinjine oči.
Osetio je mladićeve usne, koje mu oduzimaju jedva izgovorenu reč
sa usana. Preko vrata, kariotida i adamove jabučice plesali su snažni,
široki prsti muškarca na ivici bola i zadovoljstva. Muzika se opet pre-
tvorila u idealnu pratnju, čudnu mešavinu nekog novog uzbuđenja i
nečeg detinje naivnog. Uronio je u poljubac, isključivši sve što je do-
lazilo spolja, osim Strahinje. A onda se, baš kao i malopre, plavičasto
perje zakovitlalo još jednom oko njega, da bi se, uz tresak, rasulo kao
oluja.
Još uvek nije znao gde su drugi ljudi. Slutio je da ne mogu biti
daleko, da koncert još mora trajati. Bio je svestan muzike, osećao ju
je. Mišići su mu još uvek pratili njen snažan ritam. Znao je da gubi,
da se namerio na pogrešnog čoveka, pogrešnu dušu, pogrešnu
karmu. Ovaj nije bio budala! Mastilo je loše procenio i sada plaćao
cenu pogreške. Ipak, još nije bilo sve izgubljeno. Imao je još malo
vremena, za barem još jednu bitku. Ili nije?! Izbora svakako nije imao.
Borba je bila neizbežna. Udahnuo je duboko, uskladio otkucaje srca
i čekao. Perje je spokojno ležalo na travi. Strahinja je plesao unaokolo
kao da ga se ništa od svega toga nimalo ne tiče, kao da se baš ništa
ne dešava. Pokreti su mu lagano, jedva primetno, ali sve više i više
preuzimali oblik nekog šamanskog plesa, savršeno usklađenog sa
muzikom. U igri kojoj je Mastilo postao centar, vreme je nestalo.
Jednako polako, plavo perje je postajalo najpre ljubičasto, zatim pur-
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
96