smeje klibereći se na ugaženoj livadi, sažimala je svaku asocijaciju na
sremačku babu u cicanoj suknji, koja na pragu svoje kuće, uprkos
svemu poznatom o čulu sluha u sisara, upravo takvim cikom doziva
mačke. Bio je potpuno ubeđen da su sve oči uprte u njega, da bi tre-
balo da se stidi, ali nikako nije uspevao da brine o tome. Milijarde
uspomena o jednostavnoj ljubavi stare žene i dečaka, bake i njenog
unuka, sjurilo se kao jato riba u vir najčistije radosti. Nekoliko kapljica
koncentrovane sreće prsnulo mu je iz oka. Ljudi oko njega nisu ne-
stali, samo Mastilo jednostavno više nije znao gde su. Jedino je Stra-
hinja kružio oko njega. Tek sada je primetio da su krpe na mladićevoj
odeći sačinjene od sjajnog, neodoljivo crnog perja. Perje je plesalo,
zavodilo, mamilo, i koketirajući se približavalo. Mastilu nije preostalo
ništa drugo nego da mu se prepusti. „Ako odlučiš da se predaš, to je
i dalje odluka. Tvoja odluka!“ Osećaj olakšanja bio je pojačan osve-
žavajućom hladovinom tame koja ga je grlila. Mrak perja je tešio,
praštao i davao sasvim malenu, bezimenu i zubatu nadu koja je grizla
logiku na svom putu. Najednom, crno perje se rasu pod kradljivcem.
Nekoliko sekundi je Mastilo stajao sam, apsolutno sam na svetu.
Njegov um se upirao da shvati, ali bez ikakvih rezultata. Sledećeg
trenutka, osetio je Strahinjinu (znao je!) ruku oko struka i čuo šapat,
ne, razumeo dah prave pravcate osobe! Mogao je da oseti informa-
ciju koja putuje od uha, kroz vrat, niz kičmu, do središta. Mastilo se
prvi put u svom postojanju naježio! Raširenih zenica, zurio je u pro-
stor ispred sebe, tražeći način da zajaše ovaj novi osećaj, ukroti ga,
i nikad više ne pusti.
U međuvremenu, rasuto perje se opet uzdiglo, formirajući vrtlog
oko starog lopova. Više nije bilo crno. Bilo je mrtvo plave boje, kao
one koverte iz vremena kada su ljudi još uvek pisali pisma. Melan-
holično plavetnilo obavilo je lupeža, podmuklo, iz zaseda. Za otpor
je bilo prekasno. Daleka prisutnost nečega što je trebalo biti dom
uvukla mu se kroz kosu i projurila do stopala. Želeo je pobeći, otrčati
nekud zauvek, nestati, bilo gde, samo ne biti tu gde je, ne biti kući,
ne biti to što jeste. Osetio je lance krivice, stida i samouništavajuće
mržnje oko grudi, ruku i nogu, kako ga sputavaju, koče, zarobljavaju.
Setio se svih pogleda koji su sadržavali strah, sažaljenje, osudu, pre-
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
95