zamišljamo uho. I pored buke, jasno je čuo siktavo pitanje: „Kadar li
si, Mastilo?“.
Pred očima su mu bljesnule gole i blede muškarčeve grudi, sa
istetoviranom pticom na njima. Činilo mu se da je u tom zaleđenom
trenutku prošla večnost, dok nije shvatio da je ispred njega skočio
upravo Strahinja, očito razodevenog torza. Za ovaj tračak čiste svesti
mogao je zahvaliti nečijem laktu koji ga je munuo u rebra, i umalo
ostavio bez vazduha. Pao je na kolena, ne znajući da li pre da se bori
sa dah ili zdrav razum. Slike davnih žrtava, izrezanih i po njegovoj
meri prekrojenih sudbina, sevnule su mu kao munje u najmračnijem
podrumu svesti.
„Opet ne stojiš čvrsto na svojim nogama!“ kao kroz vodu čuo je
Strahinju.
„Ja sam ovde došao na koncert, ne da budem medicinska sestra“
dodao je mladić, pomogavši mu da ustane. Smejao se. Taj klipan nije
prestajao sa smejanjem od kad su se sreli. Lopov stariji od biblije više
nije bio siguran je li to ruganje ili radost. Po inerciji, i sam se nasme-
jao. Sve manje toga mu je bilo jasno. Njegov britki, analitički um bio
je negde izvan njega, blizu, kao prijateljska ruka, za malo izvan do-
hvata. Onaj stvor, u grudima, raširio je krila škakljajući ga po rebrima.
Mastilo iznenada shvati da taj osećaj nije ni najmanje neprijatan.
Prvobitni šok je uskoro zamenio jednostavni blam, sramota, što sada
baš on – demon, anđeo ili bog lično, pred toliko svedoka – ljudi, oseća
to; oseća osmeh kome ne odoleva, koji ga dobija, iznutra, celog, do
zadnje pore, van. Najgora stvar sa tim osmehom bila je da je od po-
četka do kraja, i u krug, iako stran, zapravo bio njegov. Dolazio je iz
samog središta, rastegao se kroz čitavo njegovo b iće i vraćao se na-
zad, u centar, a onda opet, sve iz početka. Snagu mu je pružala mu-
zika, živa muzika koju je grupa ljudi na bini poklanjala ljudima ispred
sebe. Muzika koju su stvarali izvođači, ali podjednako sa njima i pu-
blika. Umetnost i magija, čiji je neodvojiv deo bio svako prisutan.
Silina ritma, energija zvuka i zavodljivost melodije su zajedno i samo
zajedno podstrekivali na pobunu života.
„Miiiiiic!“ zapanjujuće visok, prodoran ton skliznuo mu je kroz
usne. Ta jedna slika: Mastilo koji se krevelji, ciči, i nekontrolisano
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
94