Ili je to neka slutnja, nagoveštaj onoga što će se desiti? Znao sam... odjednom sam znao šta će se desiti i ubrzao sam korake.
– Gospode Bože! – šapnuh ja, u to vreme zakleti ateista, i požurih uzbrdo. Načinio sam samo nekoliko koraka. Nešto moćno, nevidljivo, bacilo me je na tlo. Oko mene razletelo se kamenje, pokidane grane, komadi stakla. Krici i urlici kao da su postali materijalni, zabadaju se u mene. Eksploziju nisam čuo, kao da se desila u tišini...
Dižem se sa zemlje. I dalje ništa ne čujem, a kroz crvenu izmaglicu vidim samo ruševine kuća i ljude kako leže okrvavljeni. Neki od njih ustaju, teturaju se i opet padaju.
Zvuci počinju da dopiru do mene, prvo kao šumovi a zatim postaju razgovetni. Glasovi ljudi, plač, vrisci... Sve ono što sam čuo pre eksplozije. A zatim zavijanje sirena i pištaljke.
Dovukao sam se do Carine. Ovde nema toliko ruševina, a kuća mog prijatelja je pošteđena, ako ne računamo nešto polomljenih crepova od palog kamenja.
Kasnije sam saznao da je u tvrđavi eksplodirala municija, granate, bombe. Sve se razletelo, a grad su od većeg uništenja spasile samo drevne zidine. Mada, Nemci ne bi ni odabrali ovo mesto da nije bilo baš tih zidina koje su zagrađivale prostor i činile ga idealnim za skladištenje municije i naoružanja, pre nego što ih upute negde dalje, na neki novi front.
Uzrok eksplozije niko nije znao. Ili je počinilac i sam nastradao u njoj, ili je to bila sasvim pogrešno isplanirana diverzija, sa toliko tragičnim krajem da bi se bilo ko odvažio da prizna kako je baš on to učinio.
***
Smederevo je zamrlo posle eksplozije. Većina zgrada bila je srušena ili teško oštećena. Mrtve su danima izvlačili ispod ruševina. Razmišljalo se i o tome da se grad napusti i postane utvarni grad. No malo po malo, život se vratio i obnovile su se zgrade. Uprkos ratu, smederevske rane su zacelile.
Argus Books Online Magazine # 17 82