Danas samo nakrivljena kula tvrđave i spomenik pokraj železničke
stanice podsećaju na taj događaj. Ljudi ne žele da ga se prisete. Čak
i oni stariji koji su preživeli, kao da su ga izbrisali iz sećanja i ne pre-
nose priču svojim potomcima.
Ponovo sam u Smederevu, posle nekoliko decenija. Nisam za-
boravio tragediju koja se ovde desila, ali svoje sećanje ne smem
nikom da ispričam. Šetam gradom, bez straha da će me neko pre-
poznati. Na ulicama vlada svečana atmosfera. Folklorni ansambli
izvode spletove narodnih kola i igara na bini postavljenoj na trgu.
Svuda okolo su raspoređene kućice u obliku velikih vinskih buradi.
Grad izgleda sasvim drugačije nego onda. Stigla je „Smederevska
jesen“.
Masa sveta sliva se u tvrđavu. Unutar zidina je pravi vašar. Tezge
su poređane sa obe strane staze koja vodi ka malom gradu. Osećam
miris pečenja, svadbarskog kupusa i ušećerenog voća. Ringišpil se
okreće na ledini. Meni sve to deluje nekako na silu ugurano u drevnu
tvrđavu. A ja se nekako u nju uklapam; u odeći starog viteza, kao član
viteške grupe Perun, došao sam da učestvujem u viteškom nadme-
tanju. Odeven sam u pancir košulju, ili verižnjaču kako je neki nazi-
vaju. Za pojasom mi je dvosekli mač, a na glavi nosim kacigu sa vizi-
rom. Hodam stazom i povremeno zastanem da popričam sa ljudima
kojima je viteška odeća interesantna. A onda, na njihovo čuđenje,
odbijam da se fotografišem sa njima.
Pogledom tražim tezgu sa biljnim preparatima, melemima i do-
maćim rakijama. Negde pre mosta na Jezavi, prepoznah tezgu crvene
boje. Vidim staricu za njom. Još nekoliko koraka i stigao sam.
– Imate li Alpski tonik? – upitah i pogledah u staricu, čiji pogled
je dotle bio uperen u tezgu, a glava oslonjena u šake..
Čuvši moje pitanje podigla je glavu.
Taj pogled, te oči. Otkuda ih poznajem?
Onda se i staričine oči raširiše od iznenađenja. Iz njih nestade
one staračke odsutnosti i zamućenosti. Oči joj postaše bistre, duboko
plave, kao nekada...
– Nemoguće! Nemoguće! – šaputala je drhtavim glasom.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
83