đeg stakla. Bile su zapečaćene voskom sa utisnutim žigom praškog
alhemičara – krunom i mačem. Na žutoj etiketi je gotskim slovima
pisalo „Alpski tonik“. Prodavac bi neupućenim znatiželjnicima obja-
snio da je to tonik za jačanje organizma, sačinjen od mešavine pla-
ninskih trava. A cena mu je bila takva da je odbijala sve one koji bi i
slučajno pomislili da ga kupe. Takvi bi se okretali od tezge i odlazili,
sležući ramenima i vrteći glavom...
Izvadio sam iz džepa čitavu hrpu zgužvanih novčanica sa likom
mladog kralja, koji je sada na sigurnom mestu, u Londonu...
– Nemate nove novčanice? – upita me trgovac.
– Ne, još nisam stigao da zamenim – rekoh.
– Dobro!“ – nevoljno je pristao, prebrojao novac, a onda dodao:
– Sledeći put primam samo Nedićev dinar...
Klimnuo sam glavom i otišao.
Još je rano da pođem ka Plani. Radnički voz broj 4714 stoji na
koloseku i polazi u 14 sati i 12 minuta. Imam dovoljno vremena da
odem do „Solunca“ i popijem neko pivo pre polaska. U toj kafani se
uvek setim Marije. Sedeli smo obično za stolom kraj vrata, gde je leti
dopirala spoljna svežina večeri, a zimi je gorela peć u kojoj je veselo
pucketala vatra, dok je plamen gutao bukove cepanice.
Sada je leto, ali sećanja ne mare za godišnja doba, ona samo na-
iđu i pritiskaju. Ne možeš ih otelotvoriti. Iz „Solunca“ se čuje nemački
jezik. Pivopije na delu. Smeju se, šale i galame. Neki od njih pokuša-
vaju čak i da zapevaju na onom grubom grlenom jeziku.
Odustao sam od „Solunca“ i krenuo ka vozu. Krcati vagoni stoje
na šinama, a mnoštvo ljudi nastoji da se ugura u već prepune vagone.
Oni najsrećniji, bar su tada tako mislili, uspeli su da se proguraju na
sedišta, i sada kroz prozore posmatraju ljude koji se tiskaju na vra-
tima. Prevelika gužva za moj ukus...
Odlučio sam da odem do Carine, kod prijatelja, i sačekam da se
raziđe gužva. Uhvatiću popodnevni voz. Nije mi toliko stalo da se
vratim. Roba je kod mene, a to mi je najvažnije...
I dok se penjem ka periferiji, okrećem se da bacim pogled na grad
i na Dunav. I vidim nešto čudno. Iz zidina grada izvija se stub crnog
dima i kao da čujem povike ljudi i vrisak žena... ili me to čula varaju?
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
81