Istina, na novim novčanicama nije pisalo Nedićev dinar, samo su ga
ljudi tako zvali. Pisalo je „Srpska narodna banka“. A moji džepovi bili
su puni starih novčanica kraljevine Jugoslavije.
Nemci užurbano odvoze kolica prekrivena ciradom u tvrđavu, i
gomilaju ih iza drevnih zidina. Između železničke stanice i tvrđave je
ringišpil, zabava za decu dok se roditelji bave pijačnom trgovinom.
Sve deluje kao da nije rat, kao da niko ne primećuje mnoštvo okupa-
torskih vojnika. Kao da niko nema želju da im se suprostavi. Uosta-
lom, nikom to i ne pada na pamet posle pretnje da će streljati sto
Srba za jednog poginulog nemačkog vojnika.
Među licima nemačkih vojnika se posebno ističe golobradi mla-
dić plave kose i očiju. Deluje mi poznato, a ne znam odakle. Izgleda
tačno onako kako su nacisti zamišljali pravog Arijevca. A ja znam da
on to nije. Znam to dobro, ali ne sećam se odakle. Kada si dugovečan,
previše sećanja se nagomila...
Video sam kako je i on pogledao ka meni, a zatim brzo okrenuo
glavu i zavukao se u grupu koja je unosila teret u tvrđavu.
Da li je i on mene prepoznao? Da sam ga nedavno upoznao setio
bih se sigurno. Bilo je to davno, a on je i tada bio mlad kao i ja...i onda
i sada...
Pošao sam ka tvrđavi ne bih li razrešio tu misteriju, ali se ispred
mene ispreči nemački vojnik sa mašingeverom na prsima i kažiprstom
desne ruke zavučenim u okvir kod okidača...
– Halt! – reče on i pokaza mi rukom da se vratim.
Stajao sam još par trenutaka i onda krenuo nazad. Zaustavio sam
se i još jednom pogledao ka zidinama. Mladić plave kose nestao je
unutar drevnog grada despota Đurđa i proklete Jerine.
***
Prepoznao sam svog čoveka. Kao i uvek, nalazio se za crvenom
tezgom, natrpanom teglicama i flašicama. Med, rakija i biljni melemi
protiv svih bolesti. Na takvom mestu lako može da prođe i eliksir
starog alhemičara iz Praga. Još uvek je nalazio put dovde, ali pitanje
je dokle će to moći. Uzeo sam tri bočice napravljene od tamnosme-
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
80