Janovo lice zračilo je neobično nadzemaljski, oči su mu bile uža-
renije od vrha cigarete u njegovoj ruci. Video sam da je u pitanju
nešto do čega mu je veoma stalo.
– A kada? – upitah ga.
– Odmah sada!
Da, veoma mu je stalo do toga.
Napustili smo pivnicu. U međuvremenu su se na grad spustile
tama i izmaglica. Ulične svetiljke su jedva nudile dovoljno svetlosti.
Zadigao sam kragnu i privukao revere kaputa uz vrat. Vazduh je bio
oštar a para iz naših ustiju sjedinjavala se sa palom izmaglicom, čineći
je još gušćom.
– Nije daleko odavde – šapnu Jan – Par raskrsnica dalje. Sigurno
pretpostavljaš o čemu se radi?
– Mislim da znam, pronašao si nekog ko će nam pomoći...
Zgrada do koje smo stigli bila je napravljena od crvene cigle sa
utisnutim znakom ciglane. Ogromni prozori na spratu bili su za-
tamljeni, kao da unutra nema žive duše, a sve je delovalo kao da su
je poslednji stanari napustili vrlo davno, bežeći od nekog prokletstva.
Tako mi se činilo gledajući mračnu fasadu i zamišljajući da se unutra
krije neko pritajeno zlo...
– Deluje mi prazno – rekoh, pokazujući Janu mračne prozore na
spratu.
– Ah ne! – licem mu se razvuče osmeh – Mi ne idemo gore, idemo
dole...
Pogledao sam ga, kao da pitam ima li sve ovo ikakvog smisla. Jan
samo odmahnu glavom i gurnu teška vrata. Stepenice su bile strme
i uzane, a njihov kamen izlizan od bezbroj koraka načinjenih po
njemu. Na dnu stepeništa su se nalazila mala crvena vrata sa zveki-
rom u obliku lavlje glave. Jan udari tri puta o vrata. Posle nekoliko
sekundi čuše se zvuci vučenja nogu po podu. Zatim videsmo tračak
svetla kroz otvor špijunke, pa zatamnjenje na njoj, i onda se vrata
otvoriše.
Pred nama je stajao starac sede kratke brade i duge masne kose,
koja je virila ispod kape. Nije delovao nimalo kao neko ko vam može
uliti veru u večitu ili dugotrajnu mladost i život.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
78