po jedan pramen bele kose na temenu, trag koji će nas podsećati na
ovu vašarsku noć. Kućama smo otišli odmah, ne izgovarajući ni reči.
O tome šta smo doživeli te strašne noći, po prvi put smo progo-
vorili tek nakon nekoliko meseci. U međuvremenu smo saznali da
niko osim nas nije video kuću strave te večeri na vašaru. Kako je to
bilo moguće, kao i sve ostalo što nam se u njoj dešavalo, nismo umeli
da objasnimo. Pramen sede kose je ostao kao dokaz da se sve zaista
dogodilo, ili je i on možda bio samo posledica naših ranijih strahova.
To nikada nećemo saznati. Ali ima još nešto. Svakoga od nas, s vre-
mena na vreme, sve ono što nam se dešavalo u kući strave ponovo
mori u snovima. U njima se pojavljuje i čovek u crnoj odeždi, koji
upire rukom punom prišteva u natpis iznad ulaza šatre. Time kao da
nas podseća da se uzalud nadamo da će more prestati, jer iznad ulaza
je lepo pisalo: „Ko ulazi neka ostavi nadu!”. Mi smo našu izgubili.
O autorki: Rođena 1975. godine u Sremskoj Mitrovici. Piše poeziju i prozu.
Žanrovske priče su joj objavljivane u zbirkama „Nešto diše u mojoj torti”
(2014.), „Makrokozma 21” (2016.), „Ukleti grad” (2016.), i časopisu „Argus
Books Online Magazine #16 (2017.)
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
74