i trpela je neizdržljive bolove. Moja mama ju je kljukala najjačim lekovima, pa je većinu vremena spavala. Kada je bila budna ispuštala je strahovite krike. Ledio sam se od tih zvukova koji su ostali urezani u moje pamćenje!
Mene je nakon ulaska u pećinu dočekao mrak. Nisam video ni prst pred okom. Ispružio sam ruke ispred sebe, pokušavao da napipam nešto, ali uzalud. Osećao sam se izgubljeno u tmini. Prešao sam nogu pred nogu nekih desetak koraka, kada se ukazao snop svetlosti. Krenuo sam ka njemu i obreo se u okrugloj sobi bez prozora. Nasred sobe je bio starinski drveni krevet, ispod koga je stajao limeni lavor pun vode. Na krevetu sam ugledao svoj veliki uramljeni portret, naslikan živim bojama. Hteo sam da ga dodirnem, ali sam se iznenada i protiv svoje volje našao u krevetu! Ležao sam i nisam mogao da se pomerim. Pokušao sam da viknem, ali nisam mogao da ispustim ni glasa. Telo je počelo da mi gori od bolova! Gledao sam kako se na mojim staračkim rukama otvaraju krvave rane! Na stomaku sam imao kesu u koju sam se praznio! Nisam mogao da verujem da mi se dešavala moja najgora mora; star sam, bolestan i nemoćan! Osetio sam nepodnošljiv smrad sopstvenog pražnjenja koji je u meni izazivao nesnošljivu mučninu. Ispovraćao sam se nekoliko puta po sebi i gušio se u sopstvenoj povraćki! Odskakao sam od kreveta, jer su bolovi postajali nesnosni! Kada sam mislio da ću ispustiti dušu, bolovi su odjednom prestali! Pogledao sam u svoje ruke koje su ponovo bile zdrave i dečački mlade. Tada sam shvatio da ne ležim u krevetu, već na zemlji i da nema sobe u kojoj sam do maločas bio. Skočio sam na noge i pojurio nazad. Na izlasku iz pećine pogledao sam u svoj sat i video da je prestao da radi. Kazaljke na njemu su stale na dvanaest sati.
Sva petorica smo se istovremeno vratili do pećinskih ulaza koji su se pred našim očima zatvarali i nestajali zajedno sa našim imenima koja su postepeno bledela. Na pamet nam nije padalo da sednemo u onaj čamac kojim smo se dovezli dovde. Potrčali smo iz sve snage. Ovoga puta smo trčali taman toliko koliko je trebalo da se pređe šatra duga desetak metara. Izleteli smo napolje bledi od straha i iscrpljeni od umora. Tek tada smo se međusobno pogledali. Svi smo imali
Argus Books Online Magazine # 17 73