Začudo, iako je šatra bila dugačka jedva desetak metara, vožnja
se neobjašnjivo otegla u nedogled. Umesto da za to vreme napra-
vimo puno krugova, čamac je neprestano išao pravo, pravo i samo
pravo! Pred nama su, kao iz zemlje, nicali metri i metri novih šina, a
u vazduhu je počeo da se oseća smrad pokvarenih jaja. Obuzeo nas
je kratkotrajni nalet straha. Čamac se naglo zaustavio kada smo stigli
ispred neke pećine sa pet ulaza. Otvori na pećini su zjapili kao ogro-
mna usta nekakve petoglave aždaje. Po izlasku iz čamca smo prišli
bliže pećini, i svako od nas je iznad jednog od ulaza pročitao svoje
sopstveno ime ispisano crvenom bojom koja se slivala i činila svežom.
Kako su znali da se baš tako zovemo? Na žetonima nismo napisali
naša imena, a niko od nas nije rekao svoje kada je ulazio! Noge su
počele da nam drhte. Ipak, tešili smo se da je sve to zasigurno nečija
neslana šala ili igra slučajnosti. Na momenat smo oklevali, ali već
sledećeg trena je svaki od nas prošao kroz njemu namenjena vrata.
Ispričaću vam sada isto onako kako su o svojim najgorim morama
moji drugovi ispričali meni.
Petar je kući imao brata koji je umirao od leukemije. Nakon ula-
ska u pećinu ugledao ga je zdravog i nasmejanog. Brat ga je za ruku
poveo do nekog naprslog ogledala, u kome je Petar video sebe mr-
šavog, ćelavog i teško bolesnog. Iza njegovih leđa su ležala dva mr-
tvačka sanduka. U jednom je bila njegova majka, u drugom otac. Oko
njih je gorelo bezbroj crnih sveća. Preneražen, Petar se okrenuo da
ih pogleda, ali tamo nije bilo ničega osim mrklog mraka. Vratio je
pogled na ogledalo i u njemu je ugledao sebe kako leži u belom kov-
čegu! Brat koji je stajao pored njega je započeo glasno da se cereka.
Od tog smeha i prizora u ogledalu, Petru se krv ledila u žilama! Hteo
je da potrči ka izlazu, smesta da pobegne, ali su ga bratove ruke, brzo
poput munje, uhvatile za zglobove šaka. Kako se Petar sve jače oti-
mao, tako ga je brat sve snažnije stezao i sve mu dublje zabadao du-
gačke nokte pod kožu. Jedva je uspeo da se otrgne od brata i nekako
dospe do izlaza iz pećine. Iza sebe je sve vreme čuo sablasni smeh.
Miloš se plašio vode. Jednog leta se davio na reci i da nije bilo
poštara koji je slučajno tuda prolazio, Miloša odavno ne bi bilo među
živima. Od tada u vodu više nije ušao, niti je rado pristajao da ide sa
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
70