Barica i Lucija su sjedile za kuhinjskim stolom i tiho pričale. Jana je načula kako baba Luca govori majci da više trebaju moliti Djevu da im oprosti grijehe. Djevojčinim dolaskom su razvukle smješak na lica, kao da ništa ozbiljno nisu razgovarale.
Jana je bila neobično gladna. Okrenuvši leđa ženama, šutke je uzela žlicu i tanjur. U njega je kutlačom iz lonca sipala kuhanog kozjeg mlijeka. Otkinula je i komad svježe pečenog kruha, na koji je mirisala cijela kuća. Stojeći za kredencom, udrobila je kruh u mlijeko. Noseći obrok pažljivo da se ne prolije, otišla je sjesti u naslonjaču pred kućom, na svjež zrak. Počela je jesti, ali su joj sočni zalogaji naglo obljutavili. Sadržaj iz želuca joj se vratio u grlo i usta. Ispovraćala je sve što je pojela.
Komadići izbljuvanog kruha i mlijeka, prošarani krvlju, smrdjeli su kao raspali leš. Jana je sve što je iz nje izašlo temeljito sakupila lopatom i uz ogradu zatrpala zemljom. Čitavom kofom vode isprala je ulaz pred kućom, i nije ostalo ni traga njene muke, niti se osjetio izdajnički miris bljuvotine. Smatrala je srećom da je majka i baba Luca nisu vidjele, jer bi se dodatno zabrinule. Više nije bila gladna. Ostala je još malo na zraku.
Dušebrižna baba Luca joj se naklonila glavom na odlasku iz njihovog doma. Na putu se okrenula i rekla Barici kako će kasnije opet svratiti da ih obiđe. Majka se zahvalila. Isprativši pogledom staricu, uzela je Janu pod ruku, u namjeri da je odvede u njenu djevojačku sobu i smjesti u krevet. Djevojci je godila ideja odmarati u krevetu. A nedjelja i jest dan za odmor, kako to Gospod zapovijeda ljudima.
Popodnevni san joj dugo nije htio na oči. Prevrtala se po krevetu, pokušavajući da se sjeti što se točno dogodilo na brdu. Tješila je sebe da će ovaj zamor proći. U mislima je započela prizivati slike divne prirode moslavačkog kraja. Maštajući kako bosonoga hoda livadom, zaspala je između dva udisaja.
Čvrsto je spavala, i nije čula škripanje namještaja u sobi, ni pucketanje u zidovima. Nije više bila sama u prostoriji. Poput latica cvijeća raznesenih naletom vjetra, sobom su počela lebdjeti tamna zrnca. Neometano su nasrnula u naš svijet, poslana iz svijeta zastrašujućih sila. Pristizala su odasvuda: iz zidova, stropa i poda. Umno-
Argus Books Online Magazine # 17 53