miris hladnog kamena, mokraće i vlage koja je dopirala iz tamnih
hodnika katakombi razrušene tvrđave.
Vjetar je pirkao sa svih strana donoseći mu zvuk kopita i metalnih
točkova koji su strugali po uskim zvorničkim sokacima. Ilija se trže,
navuče šubaru na čelo i zakorači na prvi stepenik. Jedan kamen mu
se izmače ispod kožnog opanka te on kliznu, izvrnu nogu i stropošta
se niz kamenu zidinu. Udari glavom o zemlju i izgubi svijest.
Zaškiljio je kroz svijetle trepavice i prvo što je ugledao bile su
ženske usne. Pune i rumene. Iznad njih nazirao se maleni prćasti nos.
Ispod tankih obrva, zabrinuto su ga gledala dva sjajna, bademasta
oka. Nikada do tada nije vidio tako plave oči. Da nijesam umro? Ilija
pomisli i pogleda nervozno oko sebe. Ležao je na samoj ivici zidine,
na najvišoj kuli, a pored njega je stajala djevojka.
„Đe sam ´vo?“ upita je hrapavim glasom. Pokušavao je podići
glavu i pomjeriti noge, ali oštra bol u tijelu ga je u tome sprečavala.
„Na Kuli!“ djevojka je pričala drugačije, a i izgledala mu je dru-
gačije. Duga modra haljina, obrubljena vezenim srebrenim cvjeto-
vima, ocrtavala joj je vitko tijelo.
„Čija si ja´na?“ promrlja Ilija.
„Tvoja!“ odgovori ona.
„Čuj moja?!“ uspio je rukom dohvatiti grudi. Tuj je! odahnu. Vre-
ćica mu je još uvijek bila na grudima.
„A ko me ja´na pope na zid?“ upita je i zakašlja se suho.
„Ja!“ djevojka mu reče i priđe mu još bliže.
„Čuj ti?“
„Čuj ti nje? Ona!“ Otela mi banda kulaša i krzna! Stegnuo je još
jače vrećicu na grudima. Saden ´oće i mene da okradu i dokusure! E
bo´me ne mere!
„Jesi dobro?“ upita ga ona zabrinuto, dirajući mu vršcima jago-
dica ogromnu čvorugu na čelu.
„Nego dašta sam!“ slaga joj Ilija. Sve ga je boljelo, pa čak i misli
u glavi.
„A imaš li ti, ja´na, ime?“ Čija li je? Od koji´ li je? I oklen tuj sama
na kuli? Oklen ja šnjome? pitao se i dalje u sebi.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
39