Tad Ilija stade. Koljena mu zaklecaše, a tijelom prođe slatka jeza.
Zatetura se od poznatog uzbuđenja. Trnci su mu štipali dlan kojim je
stezao dršku đedovog noža. Koža ga je luđački svrbila, a ožiljci na
obrazima su bubrili pod navalom uzavrele krvi.
Dok je prilazio starici, vrana graknu i prhnu u visinu.
„Ubi´ Ilju!“
Svuče starici maramu sa glave i prstima joj lagano kliznu u gustu
kosu. Povuče je prema sebi i grubo zabi koljeno u njena povijena
leđa. U isti tren joj drškom noža polomi zlatne zube, a nogom krhki
vrat. Starica opusti zgrčeno tijelo i pade na nišan. Ilija joj rastvori vi-
licu, napipa svoje blago, uhvati ga i izvuče vani. Obrisa ga od mokru
mahovinu i smjesti u vrećicu koju je čuvao na grudima. Okrenu sta-
ricu na leđa, nježno je pomilova po kosi i reče:
„Ete ga, baba! Saden nejmaš čemera na leđima, a bo´me ni zlat-
nije´ zuba!“
Avetinja doleti, spusti se na njenu glavu i iskljuca joj oči.
„Nu Avetinje što se gosti!“ šaputao je Ilija svojoj miljenici.
„Bo´me ću te je´nom očerupat´, samo da znadeš! ´Oću, tako mi
đedovog noža!“
Seoskim putem su ga već sustizali upaljeni fenjeri. Moram gonit´
dalje, moram stići prvi! pomisli Ilija i od očeve čakšire brzo obrisa
đedov nož. Zavuče ga nazad pod krzna, povuče kulaša za uzde i po-
trča, žureći u zagrljaj noći.
Zidine starog Kula-Grada bile su napravljene od vulkanskog ka-
mena, najtvrđeg i najcrnjeg kamena što se u Zvornik mogao dovući
konjskim zapregama. Tako mu je bar pričao đed Božo, Bog da mu
dušu prosti, dok su prije četrnaest godina stajali na istome mjestu
gdje je on sada stajao. Ilija je posmatrao kako se budi grad. Čekao je
da se ugasi i posljednja ulična svjetiljka pa da zakorači na strmi ku-
ljanski put i uputi se niz Bair i Kanare do stare čaršije.
Na Majdanima su već bile raširene šarene šatre i poredani drveni
stolovi, a pored Ademove pekare gorjele su vatre još od ponoći. Ilija
udahnu jutarnji zrak duboko u pluća i pokuša pokupiti miris jagnjećeg
pečenja i sviježih pogača. Ali ono što ga je zapahnulo bio je samo
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
38