Bijela lanena bluza bila mu je vješto upasana u široki pojas od čohe. Iz dubokih vunenih čarapa i kožnih opanaka izvirivale su mu očeve stare čakšire. Na glavi je imao šubaru od sive vučije dlake. U rukama je držao đedov nož i malu platnenu vreću. Nož zagura među krzna, a vrećicu okači oko vrata i sakri je pod očevu bluzu. Kulaša zakiti žutim perčinom i niskom od zlatnih dukata.
„ E saden moremo gonit ´ na teferič!“ uzviknu Ilija veselo i krenu seoskim putem.
„ Ubi’ Ilju!“ graktala je Avetinja grleći sumrak svojim crnilom. Savršeno se stapala sa vršcima grana nadvijenim nad troje putnika. Čovjeka, konja i pticu.
Opale grančice su pucketale pod muškarčevim stopalima i konjskim kopitama, remeteći zov ćukova skrivenih u gustim krošnjama jela. Krvavi Mjesec, nabrekao poput životinjske mješine, spustio se tik iznad Snagova. Pratio je svojom mjesečinom povorku ljudi koja se kretala sporo kroz selo. Utovljeni volovi lijeno su vukli natovarene zaprege ne obazirući se na udarce bičeva i podvikivanje svojih gazdi. Ispred njih, podignuti na ogoljene vrbove štapove, njihali su se upaljeni fenjeri. Osvjetljavali su im put koji je vodio ka Zvorniku. Ka teferiču.
Ilija, skriven visokim rastinjem, zastade i pogleda ka njima. Nabra obrve, zagrize usnu i glasno promrmlja. Morao je stići prije njih. Bržen ću preko Šištavca! pomisli, jače cimnu uzde i krenu ka gušćem dijelu šume. Konj uplašeno zanjišta i ubrza kas. Šuštanje lišća prikri potmulo graktanje vrane koja doleti odnekud i spusti se na gomilu krzna. Muškarac je opazi, okrenu se ka njoj i zagalami: „ Nu jopet nje!“ „ Šuš kući Avetinjo!“ „ Čuješ li me ja’ na? Kući!“ „ Šuuuuššššš!“ Ali Avetinja je i dalje čučala na istome mjestu i sjajnim očima pratila žuti perčin koji je poskakivao iznad kulašovih ušiju.
Na izlazu iz šume put se sužavao i penjao na brdo Šištavac. Tamo, između reda borova, nalazila se čistina i na njoj staro gotsko groblje. Visoki stubovi dočekali su troje neobičnih pridošlica samrtničkom
Argus Books Online Magazine # 17 35