Prvo dohvati najveću vreću. Primaknu je licu i udahnu njen miris.
Očeva košulja! pomisli i spusti je nježno pored sebe.
Zatim dohvati drugu. Iz nje je virila drška noža. Đedov nož! pro-
šaputa sjetno. Stari nož je bio više od samoga noža. Imao je dugo,
izvijeno sječivo. Oštro, glatko i sjajno. Bio je nasađen na kratku dršku
napravljenu od ljudske kosti. Požutjela i ispucala, isprepletena pravim
srebrom, još uvijek je držala sabljasti nož u jednom komadu. Stari
Božo, pokoj mu duši, samo se jednom razdvojio od njega. U času
svoje smrti.
Ilija se blago nasmiješi kada vršcima prstiju dohvati i treću vreću.
Bila je manja i lakša od ostale dvije. Otpuhnu prašinu sa nje i stavi je
pažljivo na rašireni dlan. Zatvori oči, podiže je ka licu i prisloni uz
obraz. Avetinja se promeškolji na ramenu, strese perje i ljutito ga
kljucnu za uho. On se trže, zadjenu sve tri vreće za učkur čakšira, uze
fenjer i krenu ka izlazu. Plamičak je pri svakom njegovom koraku iz-
disao, dok se u potpunosti nije zagasio. Činilo mu se da je miris smrti
jači u mraku.
Istrčao je na livadu teško dišući. Kroz širom otvorene i natečene
usne sipljivo je udisao svježi zrak. Vrana raširi krila i odleti ka starom
voćnjaku kreštući glasno.
„Ćut´ Avetinjo! Šta mi čemer na leđa prizivaš!“ zagalami Ilija za
njom i pogleda ka Majevici.
Sunce je bilo grimizno crveno i obasjavalo je ogoljene vrhove
grbave planine. Po vedrome nebu, lijeno je klizio jedan usamljeni
oblačak najavljujući mirnu i tihu noć.
Baš je ’nako kako treba da bidne! mislio je Ilija dok je prebacivao
šarenu ponjavu preko kulašovih leđa. Tvrdoglavi bosanski konj vješto
se izmicao pred čovjekom. Propinjao se na zadnje noge, hrzao i nji-
štao, nenaviknut na bilo kakve stege.
„Ššššššš, Zlatane!“ smirivao ga je muškarac dok mu je namještao
ular na labrnje.
„Nu’ ti njega! Miran!“ Kulaš se primiri tek onda kada mu Ilija pri-
veza teški samar za tijelo. Natovari ga krznom i nestade u kući, ali se
ubzo i vrati
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
34