stare puške i lovački noževi. Par ogromnih jelenskih rogova zauzimao
je skoro polovinu zida. Na njima je stajala velika ptica, sjajnog crnog
perja i dugog, blago svinutog, oštrog kljuna. Modrim kandžama se
držala za glatke rogove i sitnim staklenim očima odmjeravala je muš-
karca.
„Nu’ proketinje đe se skrila!“ progovori Ilija i ispruži ruku da je
dohvati.
„´Oder ’vamo Avetinjo! Bog te ubio ma´nitu!“
Ptica je napuhala svoje gusto perje i zakreštala još glasnije:
„Ubi´ Ilju!“
„Ubi´ Ilju!“
Dolepršala mu je na ruku, zabila kandže duboko u grubu kožu i
počela ga kljucati po čvornatim prstima.
„Nu ti nje! Ku´ te ne pridavi’ doklen si bila ’tiće!“ sklanjao je kljun
sa rane i prelazio nježno rukom po vraninom tijelu.
Kada se zasiti milovanja ptice, Ilija priđe ormaru, gurnu ga leđima
u stranu i otkri skriveni ulaz u uski tunel. Poguri se skoro do poda i
nestrpljivo zakorači u njega. U jednoj ruci je držao fenjer, a na drugoj
mu je stajala vrana. Kap guste krvi skliznu mu niz prste i pade na pod.
Zemlja je mirisala poput smrti. Teško i oporo.
„Ubi´ Ilju!“
„Ubi´ Ilju!“ graktala je zlosutnica opominjući Iliju da ubrza korak.
On je imao svoje konje, đedov nož, staru lovačku pušku i nju.
Avetinju.
Na samom kraju tunela nalazilo se malo proširenje. Veliki ko-
mad oštrog krečnjaka, koji se nadvio tik nad Ilijinu glavu, držali su
hrastovi stubovi. Okrugli i čvrsti, čuvali su i jalovu zemlju sa strana,
koja je prijetila da će se svakog časa sasuti na pridošlice. Oko Ilije
zaigrale su sjene, upletene poput djevojaka u seosko kolo. Plesale su
po zemljanim zidovima, sivoj stijeni i nakrivljenim stubovima. Plazile
su i po podu napravljenom od kamenih oblutaka.
Sa lovačkih kuka, pričvršćenih za stubove, visile su vreće od ko-
noplje. Bile su grubo tkane, zaprljane, mokre i razvučene od težine
onoga šta su čuvale u sebi. Ilija zakači fenjer za slobodnu kuku, skloni
paučinu sa očiju i prebaci vranu na desno rame.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
33