Među krupnim doratima i vitkim alatima izdvajao se jedan kulaš.
Bio je boje staroga zlata. Niz mišićava leđa spuštala mu se linija od
tamnijih dlaka koja je spajala crnu grivu sa gustim repom. Svako malo
konj je podizao svoj debeli vrat i glavu, udarao kopitama po krtoj ze-
mlji, hrzao i njištao, kao da govori muškarcu koji ga je znatiželjno
mjerkao da je on drugačiji od ostalih konja u krdu. Da je jedan i da
je poseban.
Ilija Zečević, od đeda mu Bože i oca Zorana, rođen je u ljeto, tačno
prije trideset godina, drugog augusta, na sami Ilindan, po čemu je i
dobio ime. Živio je u zabačenom selu Snagovu u sjeveroistočnom
dijelu Bosne. Bio je visok, mršav muškarac, duguljastog lica i svijetle,
rasčupane kose koja mu je štrčala visoko iznad glave. Sitne, žute oči
sa pokojom zelenom šarom krile su se ispod jedva vidljivih trepavica.
Par dubokih ožiljaka usjecali su mu se u obraze i spuštali sve do na-
tečenih usana. Po preplanuloj koži prostirale su se mrlje kožnog lišaja,
dajući mu strvičan i bolestan izgled lica.
I dok je Ilija gledao zlatnog kulaša kako pase na livadi, i on je za
sebe mislio da je drugačiji. Jedan i poseban.
Imao je on svoje konje, đedov nož i staru lovačku pušku.
Na polomljenoj ogradi, koja je razdvajala široku livadu i parče
hrastove šume od prašnjavog seoskog puta, sušila su se usoljena kr-
zna životinja. Ilija spusti samar na zemlju i pogleda ih zadovoljno.
Ove ću povezat’ do mraka! Tamam za puta! pomisli i uđe u kuću.
Vlaga koja je izbijala iz njenih budžaka obgrli ga svojim hladnim pr-
stima. Do čađavih zidova dopirala je škrta svjetlost sa jedinog prozora
na kućerku. Na hrđavim ekserima otužno su visili komadi odjeće i
vreće sa žitom i hranom. Na podu, pored stare peći, ležao je vuneni
dušek, ovlaš prekriven prljavim ćebetom.
Ilija zastade ispred memljivog zida i uhvati za šteku izgrebanih
vrata. Saže se i uz jezivu škripu hrđavih šarki nestade u tami susjed-
nog sobička.
„Ubi’ Ilju!“ dočeka ga kreštav, isprekidan, neljudski glas.
On se trže, udari glavom o niski plafon i opsova glasno. Dohvati
fenjer sa dovratka i upali ga. Blaga svjetlost obasja malu ostavu. Na
jednoj strani samovao je široki ormar, a na drugoj, bile su okačene
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
32