– Aha, i šerpa, može... i lončić i džezva i... i.. i... upropastio si me! – uzviknu prodavač.
– Sve mi to daj, i zamotaj u janjeću kožu. I neka me tu čeka! – reče Izlović i baci mu pola akče, koju prethodno istrlja između dlanova, kao da mu je ne daje baš uz halal.
Okrenu se od prodavca, i sa bine išarane prugama začu glas visokog čovjeka: – Večeras vas zabavljaju čuveni lakrdijaši: Blenatav i Menatal! Efendija se skloni malo dalje u stranu, te se poče okolo, pokraj velikog drveća, probijati prema uzvisini s koje će moći bez po akče gledati mahnitove i blesave kako izvode karafeke. Taman su jedan drugom kanom šamarčinu svezali, pa se počeli valjati po kaldrmi i bacati se kroz kolutove, koje su međusobno pridržavali. – Hahaha, kakvi blečći! – nasmija se. Najednom se zaledi. Iznad visokog čovjeka koji je najavljivao cirkuzante stajao je natpis: „ Večeras veliki teferič, ispod stare krošnje“.
– Efendija! Efendija! – začu glas iza svojih leđa. Okrete se i spazi crno dijete kako mu hitro prilazi. Ustuknu, pa se sudari sa drvetom iza sebe.
– Efendija, ispalo vam je nešto! – reče dečko crne kose, lica bijeloga i zelenih očiju, i ispruži ruku u Izlovićevom pravcu. Za dječakom naiđe njegova majka.
– Ispadoše vam efendi tri dukata, a vidim da nemate, te sam zato poslala maloga da vam ih vrati! – reče majka.
Starac zgrabi dukate i strpa ih u džep. Bez riječi zahvalnosti se naglo okrenu od dječaka i njegove majke, kad ispred sebe ugleda visoku crnu figuru sa krilima raskriljenim od jednog do drugog kraja vašara. – Ah, Azrail-aga... po koga si to večeras došao? – Pa po tebe, prebrojao si sve dukate! – Pa jesam, ali ovdje, otkuda ti ovdje? – Pa, ovdje smo se i dogovorili, jarli! A efendi Izlović od straha, sa dukatima u očima, pade na zemlju i pusti dušu istog trena. Ostade tako nekoliko trenutaka, dok ga Azrail ne pokri svojim krilom, pa odleti sa njim daleko, nebu pod oblake. Ljudi kažu da je na zemlju pao kad mu dječak dade dukate, a da se neka crna sjena nadvi tada nad vašarom.
Argus Books Online Magazine # 17 29