kojih pola sata, kada začu čudan šum ispred sebe. Zaustavi konja, i
zagleda se dobro u tom pravcu. Mjesec izađe iza brda, pa osvijetli
dio ceste pred njim. Kad tamo sve sijeno razbacano na putu, a stra-
šilo ide i skuplja ga. Kao da je čuo kako govori:
– Raskopaše me vrane! Jezik mi iščupaše, oči izvadiše, a prsa
otvoriše. Našao sam jezik, pa pričam. Oko sam desno našao, pa vi-
dim. Sad se, evo, hud sam skupljam. Samo sam mršav i vjetar će me
otpuhati! – Već narednog trena strašila nigdje nije bilo. Čuo se samo
vjetar koji se probijao kroz drveće, kupeći čudne zvukove, sklapajući
ih u jednu cjelinu.
– Pa ovo je džinovsko kolo, daire ispred mene! Nisam lud da na-
graišem, idem ja preko voćnjaka! – pa potjera konja ulijevo, više puta,
po mokroj travi. Projaha kroz neki stari voćnjak i izađe ponovo na put,
kada ugleda prva svjetla i galamu koja je čak dotle dopirala sa vašara.
Nema čega nije bilo na tom vašaru, u samom centru Vračevića.
Gurabija, baklava, hurmadžika, pečenog mesa i volova na ražnju.
Raznih pića i šerbeta, boza i salepa, a oni što su na leđima nosili sa-
lep, vikali su iz svega glasa: – Vreo vrije – dušu grije! – Skupih tepiha,
ruskih vezova, svilenih jemenija opšivenih zlatnim koncima, mahrama
i feredža, ahmedija, kristala, sablji optočenih dragim kamenjem, ku-
tijica za duhan sa pozlaćenim kopčama, finih serdžada, suđa zlaćanog,
narukvica, minđuša i prstenja, niski bisera, a ljudi gromila, kao da je
dan tek počeo. Došli su od svuda, čak iz Banata, da se dive raskoši,
kraljevskim čarima i svjetskim ljepotama.
– Koliko ti je taj bakreni lonac? – upita efendija jednog majstora,
omalenog čovjeka velike glave, a povijena nosa.
– Tri akče, k´o za tebe, efendum, pa da zatvaram. Ručni rad, kućna
radinost!
Znao je efendi Izlović dobro tog varalicu. Taj je samo kupovao šta
se u bescijenje davalo na dobošu, ili bi na kakav god podli način otku-
pio neku kujundžijsku radnju, pa bi onda tako lijepo živio jedno vrijeme.
– Pola akče, Hadži Kruškar, ni pepela više! – reče Davud.
Ovaj se najednom sledi, kao zastao u pokretu, a podmašćene oči
mu izgubiše sjaj – neko ga je prepoznao.
– Dobro, dobro, dobro, de, uzmi.. – efendija je samo stajao, pa
je glavom išaretio na ostalo što je Hadži-Kruškar izlagao.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
28