iz čaršije, pa se zaputi put Vračevića. Isprva je jahao preko kaldrme, a kad prođe posljednje gradske kuće, konjska kopita zagaziše kroz blatnjavu cestu. Ubrzo se udalji i od posljednjih kuća okolnih sela. Osvrnu se, pa vidje kako se u daljini gase svijeće, kandilji i lampe. Kiša stade, a natušti se vjetar i poče razgrtati oblake po nebu. Jahao je kraj potoka, koji mu se nalazio s desne strane, a kosa stare međe s lijeve. Šuma je rasla s obje strane puta. Bila je gušća dolje prema potoku nego u kosi, gdje su samo kržljava drva rasla do ceste. Kad se na nebu ukaza pun mjesec, njemu odmah na pamet padoše priče o vukodlačenju, pa skide kapuljaču s glave i odmahnu rukom. Podiže pogled i vidje kako crna mačka prelazi preko ceste! Stade ona tako nasred ceste, a oči joj cakle na mjesečini, i gleda u njega. On reče:
– Šic, naletu! – pa pljunu tri puta preko lijevog ramena, a mačka frknu i pobježe put potoka, nizbrdo.
Vjetar još jače zapuha, pomjerajući gole grane, koje kao da su mu prijetile svojim dugim i crnim prstima. Oblaci prekriše mjesec. Prođe tako još možda i jedan sat, kada on kao iz ničega začu topot konjskih kopita i kloparanje točkova. Od tame ništa nije vidio.
– A prgave li kočije! – reče u sebi, očekujući da će svakog trena ugledati kočijašku lampu.
Napokon, nazrije kočiju kako mahnito ide sredinom ceste, baš njemu u susret. Nije se ni snašao kako treba, kada bi primoran da svoga konja potjera u stranu kroz lijeske, prema potoku, ne bi li izbjegao nadiruću kočiju. Samo što je krenuo dovikuti kočijašu kakvu kletvu: – Hej bezlemače, kako to.. – pored njega poput furije proleti crna kočija, crnja od najcrnje noći, a konji kao da nisu dodirivali zemlju, već galopirali u samom zraku! Nigdje ne vidje kočijaša, a onda se začu zavijanje i smijeh, koji je odjekivao gore-dolje dolinom. – To vjetar fijuče! – reče sam sebi dok se brisao po mokrom čelu. Najednom se sve utiša. On se okrenu da uputi prijekor bezlemačima u kočiji, držeći šaku čvrsto stisnutu u pesnicu. Kada, avaj, nigdje kočije, nestala je sa ceste. Opet pljunu tri puta preko lijevog ramena, pa nastavi dalje, tjerajući konja u kas. Želio je biti prije devet naveče u varoši i na vašaru, da šta pazari za srebrenjake i sitne novce, pa da vidi lakrdijaše i šarlatane, da se nasmije džabile. Proteknu tako još
Argus Books Online Magazine # 17 27