– Triput meri, jednom seci! – reče Jevrosima i stavi sve dukate u
lijevu šaku, a desnom ih krenu bacati na kandiljem osvijetljenu ba-
štensku drvenu sečiju, kraj dugih lijeha karanfila.
Zvec!
Zvec!
Zvec!
Zvec!
Dukati su zvečali u noći.
– I još ovaj jedan što mi je u ruci – to su pet! – reče ona veselo,
pa ih sakupi i vrati natrag u dukatnjak.
– Alal vera efendi Davude na širokoj ruci! – dodade, gledajući
gore u prozor.
– Znala sam ja znala, znala! – pa uze ibrik i nastavi zalijevati cvijeće.
Efendija se naježi, sijeda kosa mu se diže na glavi, a neka hlad-
noća ga stegnu sa svih strana.
– Pet, rekla je pet.. – prošaputa, sjetivši se se kako mu je Azrail
rekao da će doći po njega kada prebroji sve dukate. Onda se smiri,
pa iz sve snage stisnu šakom preostale dukate u džepu.
– Njih ne dam, ne dam! Da ih iko broji! – reče on sada nasmijan.
Začu još kako Jevrosima pjeva silazeći niz baštu, klepećući nanu-
lama i zalijevajući ruže.
– Al´ da vidiš čuda velikoga:
Što Urošu do kolena bilo;
Vukašinu po zemlji se vuče,
Što Urošu taman čizma bila;
To Vukašin obe noge meće,
Što Urošu zlatan.. – više je nije čuo. Ušla je u kuću, da se skrije
od kiše koja poče padati.
Starac se počeša se po bradi, pa pozva konjušara Ivana:
– Ivane, osedlaj mi vranca, idem na vašar u Vračević!
– Pekje, efendum! – reče konjušar, pa se zaputi u štalu.
Efendija se obuče u staro, ofucano odijelo. Stavi dukate u džep,
pa poskida zlatno prstenje sa prstiju, da ne bi koji hrsuzi i prosijaci,
koji kunu na vašaru, pomislili da ima novca.
U roku od jednog sata, nađe se stari Davud Izlović na konju
vrancu, zaogrnut teškom kožnom kabanicom sa kapuljačom. Izjaha
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
26