Prisjeti se da mu je preostao još jedan ćup pun neizbrojanih dukata,
i izmoli Smrt da dođe po njega tek onda kada ih sve lijepo prebroji.
– Dobro – pristade Smrt.
– Eh, hvala ti efendi Azrail-aga! – kaza starac.
– Ali ne zaboravi, nakon toga dolazim po tebe! – sada je Azrail bio
toliki da je svojim crnim krilima zauzeo čitav harem. Njegova sjena bila
je sveprisutna, i od nje se nije moglo skriti, niti se moglo njoj uzmaći.
– A, efendi Azrail-aga, da te samo, ako moja malenkost to smije,
pitam jednu stvar.. – reče stari lukavac.
– Kazuj efendija! – reče glas tako dubok, kao da je dolazio iz same
crne i suhe zemlje.
Efendijina jareća bradica zadrhta od grobnog Azrailovog glasa, a
lice mu preblijede poput živog kreča. Najednom se sjeti dva meleka,
Suvaldžija Munkira i Nekira koji će ga na onome svijetu, ko zna samo
koliko dugo, ispitivati o svim tim dukatima. Prisjeti se i Ahmeda Omer-
dića, hodžinog sina koji je varao na vagi i kojega zemlja nije htjela, te
je postao stuha, sve dok ga crna ptica nije odnijela zajedno s crnim
glogovim grmom. Pa to bilo čitavo manje drvo, a ne grm! Podsjeti se
i čuvenog valjevskog trgovca Pavla Hadži-Jovanovića, na koga je prije
petnaestak godina kidisao lampir Rada Radovića, seljaka iz Zarožja,
onoga kojega je baš Hadži-Jovanović dao na doboš. Lampir mu je
dolazio svake noći, tražeći svoje oteto, a ljudi su izgleda zaboravili da
je oteto-prokleto. Jedne noći u svojoj kući, uz svu viku i dreku s vana,
Pavle Hadži-Jovanović nađe naopako zapaljenu svijeću pokraj ikone
Bogorodičine i spazi kako ga za noge drže šape! A onda ga na sred
pustopoljine crne šape baciše na zemlju, i poput konja ga zajaha ta-
mna sila. Vele ljudi da ga je jahala cijele noći, sve dok pred samu zoru,
horoze i Ezan ne pusti dušu na nos. Još kažu da su mu ujutro dočekali
razgrnut grob i vidjeli kako leži dolje okovan u crne bukagije, sav na-
duhao kao mješina! I još vele da naveče ne valja ni proći kraj tog
groblja, jer se čuju njegovi krici. Pa baba Milica iz Gradca, i nje se
podsjeti! Za nju kažu da je u dosluhu sa šejtanom bila, da je pisala
sihre, i ljude na slijepo mađijala. Vele da joj i sad smijeh odjekuje
tamo negdje preko salaša, a da po zimi i mrazu kao vučica zavija.
– Kazuj efendija! – začu se opet vanzemaljski glas, koji trže efendi
Izlovića i prenu ga iz sjećanja.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
22