***
Davud Izlović je bio efendija i bogati trgovac iz Valjeva, ali je svojim ponašanjem i izgledom ličio na gizdave cincarske trgovce. Po čaršiji je uvijek išao sa podlim, iskvarenim i lažnim osmijehom na licu, zlatnim sahatom u džepu, te prepunim prstima prstenja i zlata. Zato su ga varošani podrugljivo i prozvali jordamli efendija Gizda. Kada bi ga ko pitao:
– Kako ide efendija? – prvo bi ga odmjerio, pa ako je kakav hamal ne bi ga ni gledao, a ako je neki kapetan, beg ili spahija sa sabljom, tek onda bi rekao:
– Ah, Boga mi kokuzluk, nema se šta, od ćesima se teško živi, crkavica, hudžerica i od para hrđavica! A ovi bi govorili svojim slugama: – Nalet! Kakav je bio u mladosti, takav je ostao i u starosti. Kada bi ga neko pitao da mu bez kamate ili u naturi vrati kao sepet jabuka, ili uzajmi marijaš il’ dva, pa i bakrenjak, samo bi odbrusio:
– Jok džanum! Pa ni prošle mi nisi vratio! Ja sam star i ne brojim više, pamet me izdaje, hoćeš da se okoristiš! Sikter fukaro! Jogunluk i arsuzluk! A haram ti bili oni koje ti dadoh!
Tako je govorio pod stare dane, iako je i sam znao da tom čovjeku nikada ništa nije uzajmio.
Dan po dan, mjesec po mjesec, život mu se polako približi kraju. Te noći, dok je u haremu džamije krišom brojao svoje dukate, oglasi se zvono sa stare crkve i odzvoni dvanaest puta. Tad iznenada zafijuka snažan i hladan vjetar u kovitlacu. Sove na drveću zašutaše, psi po avlijama zalajaše, a sa planina vuci počeše da zavijaju. Brojeći dukate, starac je oprezno gledao okolo sebe. Hrsuza je uvijek bilo i zbog toga je baš u džamijskom haremu zakopao svoje silno blago, jer je znao da ga tu niko nikada neće niti pomisliti tražiti. Uprkos oprezu, iznenadi ga visoka crna prilika koja se nadvi nad njega poput mračnog crnog oblaka, crnog poput samog ugljena. Stavi mu svoju kao kamen tešku i ledenu ruku na rame, pa reče: – Hajde efendija, vrijeme ti je. Njega prože takva žestoka jeza, koja se ne može mjeriti ni sa kakvom zimom niti mrazom...
Argus Books Online Magazine # 17 21