Ipak, vi postojite, baš kao i mi, i isto kao što vi ispunjavate svoj prostor,
tako činimo i mi. U tome se stvara naša međusobna veza.“
„Izgledate dosta drugačije nego što vas opisuju drevni spisi“, re-
kao sam, „ali vi ste zasigurno ono što mi nazivamo anđelima. I ne
znajući, vi nam pomažete u našim potrebama i dajete nam duh u
kojem i po kojem živimo. Mi vas ne možemo videti, ali osećamo vaše
prisustvo. Sada znam da ni vi, ni mi nismo toga svesni. Ono što od
vas dobijamo nije ništa drugo nego posledica vašeg uobičajenog ži-
vota koji zapanjuje našu maštu. I sada, ja sam ovde, da zapanjim vas!“
Na to neka od čudovišta skočiše prema meni vođena neobičnom
strašću, želeći da me svuku s mesta na kojem sam visio. Njihovi vrisci
i povici ponovo su se začuli, ali drugačijeg tona i značenja. Ja sam
ostao uzdržan, ali i priseban.
„Nisam baš siguran šta još treba da kažem“, izjavio sam, „ali, u
najmanju ruku, imamo mnogo toga da naučimo jedni od drugih i ja
sam spreman da to preuzmem kao svoju obavezu.“
Bilo je inteligentnih bića pored čudovišta koja su naseljavala pa-
ralelni svet. Oni su bili poznati kao Čuvari. Upravo su oni osmislili ovo
moje predstavljanje skupu pred kojim sam govorio. Svako od ovih
bića imalo je obično lice, lako prepoznatljivo u ružičastom obličju
sumraka. Imali su plave, smeđe, čak i crne oči. Imali su obrve, punije
i tanje. Imali su usne, uši, kovrdžavu kosu, koja je padala ravno ili se
podizala u vis. Njihova tela, međutim, bila su ista kao kod bezbrojnih
stanovnika ovog bizarnog sveta, deformisana i izrazito gruba. Jedino
su se u licu razlikovali, kao da su bili mešanci dva sveta, kopilad neke
zavereničke magije.
Kada smo moja sestra i ja stigli – pre nego što smo bili pokazani
građanima paralelnog sveta – dočekala su nas čudovišta sa običnim
licima. Bili su predusretljivi i pažljivi, govorili su našim jezikom i pri-
čali nam o raznim stvarima. Postupali su s nama dobro i prijatno nas
gostili. Upozorili su nas na zveri i njihovu opasnu ćud. Nisam ni sum-
njao u to, ono što su isplanirali sigurno nam nije išlo u prilog.
Čim sam prestao da govorim sa visine, masa se lagano uznemi-
rila. Hteo sam da se podignem još više, a čudovišta su htela da me
svuku dole. U tom trenu sam skoro osetio šta žele. Bilo je to nešto
nedokučivo u meni što oni nisu imali i za čim su očajnički žudeli čim
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
124