su ga osetili. Bila je to nagrada i cilj koji treba da postignu, bez obzira
na cenu.
Na par metara od mene, neko vezan sličnim kablovima spustio se
iz tame. Bio mi je potreban samo tren, ali brzo sam prepoznao haljinu
pripijenu uz telo. Bila je to moja sestra, ali lice nije bilo njeno. Ona je,
za razliku od Običnih lica, zadržala svoje telo, ali joj je bio dat lik jednog
od čudovišta. Vrisnuo sam užasnut. Utroba mi se prevrnula kao da je
u njoj besneo uragan, a pljuvačka i sluz potekli su sa mojih usana.
„Sada je red na mene da govorim“, rekla mi je. Čudovišta su za-
grmela ispod nas, uz mnogo buke i navijanja. „Mi ćemo biti vaši am-
basadori u našem svetu,“ rekla je. „Sve će dobiti smisao kad te načine
istim kao što sam ja“.
„To nije u redu“, šapnuo sam sebi. „Ovo nije u redu!“
U šoku i očajanju, počeo sam da mrdam nogama, zaljuljavajući
se tako da bih mogao da se krećem horizontalno. Kada sam posti-
gnuo potisak koji mi je bio potreban, nasrnuo sam na sestru, obu-
hvatajući je nogama dok sam okretao oči od njenog užasnog lica.
Snaga joj je bila ogromna, ali ja sam bio brži. Odvezao sam joj pojas
i poslao je dole među podignute ruke. Kad je pala usred razgoropa-
đenih zver