zini otpoče kapanje vode, a onda me potpuno neočekivano nešto
zgrabi za nogu. Hvat je bio vrlo jak i veoma hladan. Podsjećao je na
stisak izrazito koščate šake. Panično vrisnuh, otresajući nogom u po-
kušaju da se oslobodim.
Nisam mogao ni pretpostaviti šta je to moglo obitavati u tami
uskog bolničkog hodnika, niti kakve su namjere tog entiteta mogle
biti. Kada me konačno pustilo, okrenuh se u namjeri da potrčim ka
stepeništu, uspjevši da načinim par trčećih koraka. Međutim, kako
je tama bila potpuna, spotakoh se i udarih glavom u jedna poluotvo-
rena vrata. Od žestokog udarca se stropoštah na tlo. Pred očima mi
u tami zaigraše svjetlaci, osjetih kako se krv polako sliva niz moje lice,
ali uprkos povrijedi bol nisam osjećao. Taman kada htjedoh da usta-
nem, hladan stisak mi obavi obe noge, a na uho začuh udaljeno ša-
putanje gomile. Zadah truleži mi zapuhnu nozdrve, nagoneći refleks
povraćanja u grlu. Zavrištah dozivajući pomoć. Nepoznata sila rea-
gova trenutno i poče me sa lakoćom vući po betonu. Uzaludno sam
se trzao i mlatarao rukama unaokolo, ne bih li dohvatio vrata neke
od soba iz hodnika. Kada bijah povučen preko onih razasutih psiho-
hirurških alatki, osjetih tada ujede užarenog bola svuda po tijelu.
Iznenada stisak popusti, a zatim uslijedi zaglušujući tresak vrata.
„Mi ćemo te natjerati da klečiš, da puziš, da moliš...“ dopre do
mene hor glasova, zujeći poput roja pčela. Iako to nisam mogao vi-
djeti, znao sam da se nalazim u sobi koju sam tražio. U sobi 42. Odjed-
nom mi se ona hiljadarka učini kao izgubljena ponuda spasenja.
Nekako se pridigoh i počeh pipati okolo u potrazi za izlazom.
„Mi ćemo te natjerati da jedeš svoje meso... puzaćeš, molićeš...
mi smo voljni...“ ponovo nastavi zujanje, ali ovoga puta tik na mojem
uhu. Krv je natopila majicu i pantalone na meni, no bolovi po mom
obamrlom tijelu bijahu utupili. Grozničavo napipah vrata, a zatim
moji prsti pređoše preko nečega za šta sam pretpostavio da je ljud-
sko lice. Opipah i dugu sluzavu kosu, pa potom trgnuh ruke unatrag.
Hladan dodir koščatih prstiju po glavi me natjera da ustuknem i da
se započnem povlačiti što dalje od vrata.
„Topla krv će nas ugrijati... tople kosti osnažiti... pusti nas u
sebe...“ brujalo je oko mene. Ubjeđen kako mi je došao kraj, pozvah
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
110