skalpeli, makaze i testere, vratio sam ceradu na njeno mjesto i zaobišao stočić.
Nastavih da se krećem vrlo oprezno. Na ivici živaca, pazio sam da sitni komadi otpalog maltera što manje pucketaju pod mojim đonovima. Pratio sam brojeve kojima su sobe bile obeležene, sve dok ne dođoh do samog kraja hodnika. Na moje iznenađenje, završavao se jedinim vratima koja u njemu bijahu zatvorena. Iznad njih se nalazio broj 42. Maših se rukom za metalnu kvaku i bezuspješno je cimnuh nekoliko puta. Djelovalo mi je kao da su vrata zaključana. Ne znam da li sam tom činjenicom više bio razočaran ili uplašen. Kao da sam dobio nekakvo priželjkivano dopuštenje, hitro se okrenuh i zaputih natrag. Već sam mogao da vidim nevjericu na Markovom licu, i tek što načinih par koraka, iza leđa začuh škljocaj brave. Odjeknuo je u hodniku oduzimajući energiju mojim koracima. Noge mi se ukočiše. Odmah nakon zvuka brave uslijedio je jecav zvuk šarki. Ako je u meni bilo imalo alkohola, taj jeziv zvuk me je otrijeznio. Polako se okrenuh i osvijetlih u tom pravcu. Gledao sam u širom otvorena vrata. Bijahu to vrata sobe 42, ista ona koja se pod mojom rukom ne htjedoše otvoriti. Iz otvora je zjapila tama, a svijetlo displeja bijaše suviše slabo da sa te udaljenosti osvijetli unutrašnjost sobe. Srce mi je zabubnjalo u slijepoočnicama. Bio sam svjestan da odavde trebam bježati. Želio sam to i da učinim, ali nisam imao hrabrosti da okrenem leđa tom uskomešanom crnilu. Činilo mi se da je ta tama na neki način živa. Gotovo da sam bio hipnotisan njenim pulsiranjem. Činila je da osjetim ukus krvi u ustima i ledenicu koja mi je ledila kičmu čitavom dužinom. Mržnja koja je izbijala iz sobe 42 kao da je postala opipljiva. Nagonski se počeh kretati unatraške, dok su mi koljena podrhtavala preteći izdajničkim klecanjem. Hodajući poput raka, uspjeo sam da se malo udaljim od te sobe, ali uslijed šoka koji me je snašao, bijah potpuno zaboravio kako se iza mene nalazi stočić sa plastičnom ceradom. Udarih u njega i on se prevrnu. Instrumenti za psihohirurgiju se rasuše i zazvečaše po betonu. Zateturah se i posegnuh rukama prema zidu kako bih povratio ravnotežu. Telefon ispade iz moje ruke i razbi se. Svijetla nestade. Zidovi se tad zatresoše od snažne grmljavine koja je tutnjala nad bolnicom. Negdje u mojoj bli-
Argus Books Online Magazine # 17 109