priđoh stepeništu koje je iz ugla, lijevo od pulta, vodilo u podzemni nivo bolnice.
Zagrmelo je, ovoga puta bliže i silnije, kao da grom želi da raspara oblake u namjeri da na svijet pusti oluju. Primjetih kako više ne čujem muziku sa karnevala, kad mi se telefon oglasi kratkim zvukom. Bila je to Markova poruka. Javljao je da će me zbog nadolezećeg nevremena čekati na stajalištu gradskog prevoza pored bolničkog parka. Dok sam mu porukom odgovarao da nipošto ne odlazi bez mene, začu se i dobovanje kiše.
Zakoračih na prvu stepenicu i namah osjetih hladan dodir po lijevom obrazu. Instinktivno ustuknuh, pipajući čitavo lice. Najobičnija umišljotina, nasmiješih se samom sebi. Ipak, bio je to usiljen smiješak, izvještačen do te mjere da bijaše više nalik grimasi straha nego osmijehu. Kod prvog zavoja ponovo zastadoh da oslušnem. Osim učestale grmljavine, zavijanja vjetra i pljuštanja teške kiše po pustoj zgradi, nije se čulo ništa drugo. Pri samom dnu stepeništa naiđoh na ucrvljalog pacova. Sa gađenjem prekoračih to meškoljeće klupko crva koje se gostilo usmrdjelim životinjskim mesom, i stupih u gustu memljivu tamu podzemnog bolničkog hodnika. Prošarah svijetlom i nazrijeh kako se uskim hodnikom takođe prostire niz poluotvorenih metalnih vrata. Krenuh naprijed, korak po korak. Na zidu pored prve sobe, opazih nevješti pokušaj da se ugljenom naslika rogata čovječja glava. Iznad ulaza stajaše zakačena čađava aluminijumska tablica sa brojem 55. Osvijetlih tu prašnjavu prostoriju. Za razliku od soba na gornjem nivou, ona bijaše dosta uža i bez ikakvog prozora. Podsjećala je prije na ćeliju, nego na sobu. U njoj se do lijevog zida nalazio krevet od kovanog gvožđa, sa koga su visili debeli kožni kaiševi. Naspram kreveta, okrenuta ka ulazu, stajala su rashodovana invalidska kolica ogrnuta iznošenom ludačkom košuljom, kojoj su pocijepani rukavi bili prekršteni nad srebrnom kutijom položenom na sjedištu. Zaintrigiran takvim prizorom, uputih se prema kutiji, kako bih pogledao šta se unutar nje nalazi. Ka njoj me dodatno privuče i zapažanje da na svom izrezbarenom poklopcu nije imala ni trunku prašine. Nakon što uđoh u sobu, negdje iz dubine hodnika začu se oštro škripanje metalnih vrata. Prepadnut, na pola puta između ulaza i invalidskih kolica
Argus Books Online Magazine # 17 107