spreman da na najmanji znak neobičnosti preskočim krevete i napu-
stim zgradu. Fijukanju vjetra se pridružio i udaljeni prasak grmljavine,
ali jaukanje se nije ponovilo. Ohrabren time, riješih da odem po ono
za šta sam došao. Zaputih se odlučno niz hodnik, šarajući svjetlom
ispred sebe.
Kako sam odmicao hodnikom, tako sam na vratima soba iznova
primjećivao jedan uznemirujući detalj koji se ponavljao, svjedočeći
na taj način o stepenu slobode nekadašnjih pacijenata Rajske stanice.
Svaka kvaka bijaše postavljena samo sa spoljašnje strane, tako da su
se vrata mogla otvarati isključivo iz hodnika. Jednom zatvoren, paci-
jent apsolutno nije imao nikakvog načina izaći iz sobe. Negdje pri
polovini hodnika, prolazeći pored jedne od soba u nizu, opazih u njoj
nejasan pokret. Bijaše opažen samo na tren, samim uglom vidnog
polja, na samoj granici onoga za šta ne mogu biti siguran da mi se
nije učinilo. Hladni trnci prostrujaše mi tijelom. Usmjerih svijetlost
prema toj prostoriji. Posmatrana iz hodnika, činila se prazna. Tražeći
dokaz da se moj um našalio sa mnom, priđoh oprezno vratima kako
bih pogledao bolje, i vidjeh u uglu, na betonskom podu, poluraspalo
tijelo poveće ptice. Zapravo, to je više ličilo na gomilu crnog perja iz
koga su virile bijele kosti, nego što je ličilo na pticu. Naravno, kao što
bi i svako drugi ko nije sujevjeran to uradio, konstatovah da mi se taj
pokret u prostoriji samo učinio. Soba je, izuzev uginule ptice, bila
potpuno prazna, a podeblji sloj prašine na podu je nepobitno potvr-
đivao kako već dugo u nju niko nije kročio. Čvrsto odlučih da ubuduće
ignorišem takve stvari i nastavih da se krećem, nepokolebljivo osvi-
jetljavajući hodnik pred sobom. Kretanje mi ne bijaše više ničim
ometeno, pa ubrzo stigoh do samog kraja hodnika i zatekoh se ispred
velikog prijemnog pulta. Na njemu je kraj natrulih drvenih fioka sta-
jao iskrivljeni mesingani luster, otkačen sa plafona. Desno od pulta,
na promaji su landarala rasklimatana dvokrilna vrata, koja su obeća-
vala nastavak hodnika. Ispred njih, u srči od stakla, bijahu razasuti
zarđali ventili za vodu. Prijeđoh iza pulta, gdje vidjeh olubljeni liveni
umivaonik, dijelove polomljene pisaće mašine, kao i par bubašvaba,
koje se uznemirene svjetlom razbježaše ka pukotinama u dnu zida.
Razočaran što nigdje unaokolo nema ni komadića žute keramike,
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
106