ikakvog napora popeh u prostoriju u koju je vodila. Zbog svoje veli-
čine, odaja u koju uđoh je nekada mogla biti kakva kancelarija ili lje-
karska soba, ali je sada podsjećala na zaprljani javni zahod. Osjećao
se smrad fekalija, a iskorišćeni toalet papiri, zgužvane novine i otpali
komadi maltera bijahu svuda po vlažnom podu. Tamo odakle je sa
visokog plafona otpao malter, jasno se vidjela zarđala armatura. Po-
sred sobe, oko zgarišta vatre, na pohabanom vunenom kaputu su
ležali tanki insulinski špricevi sa iglama. U jednom uglu je stajala na-
gorjela automobilska guma, iz koje su virile izgaravljene žice. Prljavi
zidovi su bili pokriveni ugljenim žvrljotinama. Iznad prostora na kome
su se nekada nalazila vrata opazih natpis “U tami uma svjetla ne
gore”, koji bijaše potpisan nekakvom šifrom, „w74“. Nisam se zadr-
žavao da tumačim druge natpise, već odmah uđoh u polumračni
hodnik. Strujanje hladnijeg vazduha donese do mene miris buđi.
Izvadih iz džepa mobilni telefon i displejem osvijetlih oko sebe.
Pomoću svjetla sam jasnije razaznao prepreku pred sobom. Ne-
koliko gvozdenih kreveta na sprat, nabacanih na gomilu, priječilo mi
je put kroz hodnik. Činilo sa da su nekada uspješno spriječavali pro-
laz, međutim, sada ta improvizovana barikada bijaše obrušena do
pola. Uspenjah se preko kreveta i sa vrha gvozdene gomile vidjeh da
je hodnik ispred mene jako dugačak. Svjetlost dopiraše samo kroz
niz poluotvorenih metalnih vrata što se prostirahu čitavom njegovom
dužinom. Stojeći na prepreci, skoro da sam rukom mogao dohvatiti
zarđalu rešetku, koja je na plafonu branila pristup ostacima slomljene
sijalice. Oko rešetke se farba ljuštila u nabubrelim krastama sive boje.
Pažljivo se spustih preko kreveta, vodeći računa da se ne povrijedim.
Kada se nađoh na drugoj strani, za trenutak mi se učini da začuh ne-
kakav tih i potmuo jauk, koji kao da je došao iz polumračne utrobe
hodnika preda mnom. Odmah pomislih na mačke. Stara zgrada je
bila idealno mjesto za njih. Iako mi logika pronađe razumno objaš-
njenje, srce otpoče da udara bržim ritmom, pa se ukipih i počeh da
osluškujem. Od spolja je još uvijek do mene dopirala neprirodno
prigušena muzika sa karnevala. Pomislih da ako to što sam čuo nije
mačka, onda je zasigurno zvuk vjetra u razbijenim oknima prozora.
Ipak, za svaki slučaj sam i dalje samo stajao i pažljivo slušao. Bio sam
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
105