Slavica Turinski – Lazić ZABLUDA
Federico Garcia Lorca u sivom tweed odijelu s bijelom košuljom i tajanstvenim osmijehom razbarušene kose stoji pored Vladimira Majakovskog i ljulja se na petama. Majakovski začuđeno podigne obrve, pogleda Lorcu i namjesti radničku kapu koja mu je gotovo skliznula s glave.
– Da, odličan je pjesnik, taj mali, slažem se. – Ponovi Majakovski za Lorcom. – Šta misliš, hoće li preživjeti? – Zapita Lorca. – Hoće. – Neće. – Istog trena odvrati Lorca. – Misliš, mi nismo preživjeli, pa neće ni on … – To što je genijalan i revolucionaran samo je kobna kombinacija. – A taj jak utjecaj na određenu masu ljudi, ako može mijenjati mišljenja i svijest ljudi, znači da ima moć, a to je ono što im nikako ne odgovara, otežavajuća okolnost. Ako u jednom trenutku odluči ne surađivati i ustraje u tom … jesam na dobrom tragu? – upita Majakovski. – Upravo to. – To se i nama dogodilo. – Da, ali za razliku od tebe, mene su ubili, a ti si se ubio sam. – I mene su ubili … – Majakovski zastane. – Kako?! Molim!!! – Lorca se prenerazi. – Smjestili su mi. – Ali, … – Ako misliš na službena izvješća i to … prijatelju moj, čista laž. – Au!! – Tu tajnu sam odnio sa sobom u grob. Dragi moj, amigo, Federico, zar bih ikada napisao one stihove Jesenjinu i poslije toga se ubio?! E! Ne bih! To tako ne ide … Došla su dvojica u crnom. Ljudi bez
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 94