lica. Obavili su to brzo. Namjestili moje beživotno tijelo u pozu, gurnuli mi pištolj u netom mrtvu ruku … izgledao sam … pa, iskreno govoreći, izgledao sam sasvim uvjerljivo. Odmah su nestali.
Lorca zatrese crnim pramenovima. – Oj, usude, usude! Crni pjesnički usude! Crvena luno!
–’ Ej!’ Ej! – Majakovski ga zagrli. – Al’, pazi, šta ti kažem! Mali će preživjeti. Budi siguran u to. – Majakovski kružnim pokretom namjesti kapu na izbrijanoj glavi i snažno zatrese Lorcinim ramenima. U isti tren zakorače i nestanu u dva koraka tamo negdje iza oblaka.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 95