slučaj stavio sam beležnicu u džep i sišao niz stepenice. Dole, pred vratima, stajala je gazdarica sa rukama oslonjenim o bedra. Istrčala je iz svog stana čuvši škripu stepenica. To joj je služilo kao neka vrsta alarma, koji ju je upozoravao da li se neko penje ili silazi stepenicama. Na taj način mogla je da proveri da li neko od stanara slučajno ne dovodi neko neprikladno društvo. I ma koliko oni bili tihi, škripa stepenica je bila upozoravajući zvuk koji bi podstakao gazdaricu da proveri o čemu se radi. Kerber! Možda sam ipak pogrešio što sam odabrao ovaj stan, makar što se tiče gazdarice...
„ Idem po još stvari, brzo se vraćam“, rekoh preduhitrivši je u pitanju.
„ Ah dobro, jesi li gladan možda?“, pokazala je konačno malo dobe volje i nešto nalik osmehu. „ Ne hvala, ručao sam u gradu.“ Otišao sam do starog stana, pokupio ostatak garderobe i udžbenika i sve to teglio tramvajem, stojeći kraj šipke, uzalud se nadajući da se neko smiluje mom paćeničkom izrazu lica i ustupi mi mesto. Stariji su sedeli i listali novine, a kada bih bacio pogled ka njima videh da su to stranice sa čituljama. Verovatno proveravaju kod koga sutra neće moći da popiju kafu. A oni mlađi su neprestano nešto prčkali po tastaturama mobilnih telefona.
Konačno sam se vratio u novi stan, odškrinuo sam vrata a pred stepenicama je stajala gazdarica. Uopšte nisam sumnjao da će biti tako. Ali navići ću se već, nadam se...
„ Izvinite, prethodni stanar, kako se zvao?“, upitah je spustivši torbu na pod.
Pogledala me je škiljeći, kao da želi da pronikne u moj um i vidi svrhu postavljenog putanja. Pa pošto nije uspela u tome upita me. „ A što to pitaš?“ „ Neke njegove stvari ostale su u sobi!“ „ Da znam to, nisam ih dirala, mislila sam da će se vratiti a posle sam zaboravila... Ah da, reče da se zove Pistorius.“
Nije dirala? Ma hajde, tolika radoznalost i zantiželja a nije dirala stvari. Ja nisam radoznao ali čeznem da saznam šta je ispisano tim krasnopisom i otkrijem tajnu datuma...
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 9