nutak ne bi li ovoj celokupnoj problematici, ako je to uopšte bilo moguće, pristupila nešto hladnije i trezvenije glave nego što je to činila u prošlosti.
Osrvnuvši se unazad, pokušala je da se odredi koji je to, zaboga, bio taj presudni trenutak u kojem je za nju sve krenulo tako užasno naopako. I da li je ona nekim svojim direktnim ili posve nehotičnim postupkom imala nekakvog udela u tome? Dok su joj očni kapci naizmenično podrhtavali, a disanje produbljivalo, postepeno joj vraćajući rumenilo u lice, pitala se kako to da je njeno postojanje nekom odjednom postalo toliko važno, a ono njeno blagostanje toliko nepodnošljivo, da je sada po vazdan bila primorana da se ograđuje i brani; kalkuliše i skriva. I pribegava postupcima koji, ruku na srce, nisu bili vredni ničeg drugog do sopstvenog prezira, a onog tuđeg podsmeha i sažaljenja. I taman kada je na onom slatkom prelazu između sna i jave, obraza napućenih usled pomaljajućeg osmejka, opružila ruku, kao da je u vazduhu oko sebe počela da poseže za nekakvim dovoljno zadovoljavajućim odgovorom, začu se nekoliko potmulih udarca i prostorijom se razlegne kričavo, otegnuto zvono.
Protrljavši oči, starica se iskobelja iz postelje. Pogledavši u ogledalo, namesti jedan srebrnkasti uvojak koji joj se izmigoljio u stranu i bauljavim korakom uputi se ka ulaznim vratima. Na putu do njih, posve mahinalno i gotovo i negledajući, opipa ključ u bravi od one ostave i žustro ga obrnu. Od pomisli na one dve naviruće prikaze čak i sada podiđe je jeza. I ona požuri do ulaznih vrata, oprezno položi glavu nadomak špijunke, a potom, zadrža dah i pritaji se, kako bi u slučaju neke nezgode što neometanije mogla da se povuče.
Isprva ništa se nije dalo videti. Visoko popodnevno sunce bolo je staričine oči u poslednje vreme gotovo odviknute od bilo kakvog izdašnijeg svetla. Ali dovoljno brzo pred njom se poče ukazivati jedno zaobljeno lice od uveta do uveta nasmejano koje joj uz to i blagonaklono namignu. A potom i čoveka koji, odmaknuvši se nekoliko koraka unazad, veselo i povika: Gospođo, stigao sam. Vreme je!
Pomnije ga osmotrivši, starica vide čoveka koji je bio pristojno obučen; s ispeglanom kratkom košuljom na plavičaste pruge, prošaranim sa dva cik-cak tregera, i gustim brkovima koji su mu u potpu-
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 80