Vladimir Zavadovski OPSENARI
U dubini izlistalog drveća nazirali su se obrisi unezverenih očiju i žustro poskakujućih senki, dok se mnoštvo ogledalaca rasprostrtih svuda oko njih lagano obrtalo, odašiljući oko sebe odbljeske sunčevog svetla. Potom bi se komešanje unutar obližnjeg granja, bez posredovanja ikakvog vidljivog uzroka ili prisustva i onog najoskudnijeg vetra, naglo intenziviralo, poprimajući oblik stotine širom opruženih ruku koje kao da su pozivale svakog dovoljno smelog posetioca da skrene sa svog dotadašnjeg puta i da se bez ikakvih bojazni otisne u njihovom smeru. Cela stvar je delovala toliko morbidno, toliko nerazumno, da bi, da nije bila upoznata sa sposobnostima sopstvenog rasuđivanja, mislila da je oči varaju. Ili da samo ružno sanja. Protresavši glavom, starica odloži dvogled koji je koristila za osmatranje sumnjivih aktivnosti izvan kućnog dvorišta. A potom, zaškrinu zastore i sede u zamračeni kutak svoje sobe.
Već nekoliko nedelja unazad stvari su se neprekidno pogoršavale, nije mogla da ne primeti. Svakim danom, prisustvo opsenara, tih senovitih bića koja pred njom kao da su iskrsnula niotkud i okomila se na nju s podmuklošću koja kao da nije bila s ovog sveta, postajalo je sve osetnije. Prvo su bili pritajeni, udaljeni, ukazujući se kroz treperave procepe u lišću u vidu rasplinjenih obrisa. Ili brzo promičućih senki. A potom su njihove prepredene igre, jedna po jedna, počele da uzimaju maha, više joj ne dozvoljavajući da se opusti; da obavlja svoje svakodnevne rutinske aktivnosti; da izlazi napolje. Da se pošteno odmara i spava. Kao da je ceo postojeći svet odjednom rešio da joj se predoči svojim najizopačenijm licem i odlučio da je uvuče u nekakvu suludu igru kojoj nije videla ni smisla ni uzroka, ni cilja, ni povoda. Ni početka, ni kraja.
Još sinoć, neposredno pred spavanje, istovremeno i izrevoltirana i osvežena nenadanim prilivom nekakve unutrašnje snage, raspustila
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 73