I tako su se poklopile moja numeromanija, kozmologija i priče o selidbi duša, sa vjerom da možda moja majka nije nepovratno iščezla u ništavilo, da nije tragove koji svakim danom blijede poput mokrih stopa na suncu, ostavila tek u nepouzdanom sjećanju svog djeteta.
Ima, postoje zaista takvi prostori, nama i našim tehnologijama nedosezljivi svjetovi, svemiri prisutni svuda oko nas, čijim stanovnicima smo mi dostupni, dok oni izmiču našim opažanjima. Postoje takvi krajevi, i pakli i rajevi, gdje završavaju ljudske duše – samo tako sam mogao objasniti i shvatiti nužnost i rezon postojanja dodatnih dimenzija stvarnosti.
Za svaku iščezlu dušu jedan nama nepoznat, a s njome kompatibilni svijet, svemir prema njihovom viđenju i svjetonazoru, očekivana zemlja utopija realizirana u nama neposrednoj, a nevidljivoj i nedosegljivoj stvarnosti, dok je tananost ljudskih duša ne otključa i useli se u svijet koji će urediti prema svojem izboru.
Može li me, hoće li me htjeti moja majka privući u svoj, kad za to kucne čas, ja zaista ne znam – tek sam na tragu nečeg velikog, u proučavanje čega sam se bacio svim žarom svoje...
Netko zvoni na vratima hotelske sobe. Mora da su to opet oni mišićavi momci; iznova me pronađu kad pobjegnem da u miru opišem slutnje koje me obuzimaju. Vratit će me tamo gdje mi Napoleon, Isus i Kleopatra neprekidno iza leđa virkaju u zapise, ali sada – sada sam ih konačno uspio završiti.
Zavještam ih svojoj djeci, s nadom da će tražiti i pronaći izdavača, a ja – ja sam naslutio put do svoje majke; netko bistriji, pametniji, inteligentniji i od mene i od Ajnštajna, jednoga dana učinit će ga prohodnim.
Tada će se otvoriti vrata između bezbroj milijardi svjetova koji će postati dostupni traženju naših iščezlih voljenih. A sad, idem otvoriti vrata dečkima; ni ne slutite koliko su nasilni dovedete li ih na rub živaca.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 72