gadljivošću učinila. Sve, sve osim svoje djece i života drugih ljudi( na to nemam moralno pravo), dao bih da je uspijem ponovno sresti, povratiti iz Hada i ostatak života napola dijeleći provesti s njom, no i njega biva sve manje i manje. Najbrže shvaćate da takve tlapnje nisu do tek maštarije osobe koja je proćerdala svoj život, ne znajući cijeniti blago ljubavi poklonjeno njegovom roditeljicom, čvrstim temeljem u džungli bitisanja. Sve je zauvijek završeno, gotovo, finito, iščezlo bez traga u nepovratnosti fizikalne stvarnosti.
Ali... Da li? Kao poslijednju slamku spasa vlastite duše i mikroskopske mogućnosti za, ah, ponovni susret sa svojom majkom, uhvatih se svojih necjelovitih fizikalnih spoznaja izmješanih sa misticizmom koji me sve više obuzimao. Rekoh već da sam uvjeren u postojanje duha, ljudske duše kao kompleksa duhovne stvarnosti koji energiju crpi iz materijalne ljuske svog sjedišta – ljudskog tijela. I sama duša, rekoh si, svakako mora da je oblik energije, evolucioni produkt razvoja materije do stupnja emotivnosti, logike, racionalnog i iracionalnog pogleda na svijet, psiholoških faktora kojima ne raspolažu kamenje, travke ili elementarne čestice. A energija – rekoh si – nikada ne može nestati, pretvoriti se u ništa, kao da je nikada nije ni bilo. Doduše, sve na kraju disipira, kao neupotrebljva toplina iz koje nije moguće izvući smisleniju informaciju, ali... Mora li tako biti i sa organiziranom energijom ljudske duše, tim nematerijalnim principom naše egzistencije kakvom je smatraju idealisti? Onom koja sadrži informacije o interakcijama sa svijetom, iskustvima, voljenima, željenima, sa svojim muškarcima, ženama, djecom, prijateljima, u koje je utkano specifično, osobno viđenje svijeta? Nije li je evolucija možda uspjela sačuvati od degradacije, tu profinjenu energiju ljudskog duha? Uostalom, odakle onda tolike priče o njezinu preživljavanju; je li to tek puka želja, žal za odlazećima, iracionalna vjera u njihov povratak i ponovni susret, ili samo panaceja kojom preživjeli zacjeljuju svoje emocionalne rane? U koju bi se nišu, odaklem ne odgovaraju čežnjivim prizivanjima svojih dragih, duše mogle skloniti, i živeći u nekom novom, a prepoznatljivom starom obliku iščekivati one koji zaludu priželjkuju njihov povratak?
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 71