„ Doktorice,“ pozva je u trenutku kada je krenula, „ imam poklon za vas.“ Otvori šake i na sto ispade origami u obliku leptira. Bio je prelep.
Htela je da se okrene i ode ali njegov glas je ponovo preseče. „ Napravio sam ga za vas, uzmite.“ Povukao je ruke što je mogao dalje od leptira i sada je stajao na stolu usamljen, spreman da poleti svaki čas. Doktorica se saže i uze ga pažljivo za krilo. „ Hvala.“
U zamračenoj prostoriji sa lažnim ogledalom više nije bilo upravnika. Nije bilo ni mirisa dima ni pepeljare. Prošla je kroz nju i zatvorski hodnik, pa kroz grad do parkinga zgrade gde je živela. Nije puno razmišljala o poseti koju je upravo obavila. Bila je to svakodnevnica. Pogledala je leptira u ruci i pomislila, pa skoro svakodnevnica. Parking je bio poluprazan. Napolju je duvala blaga košava i rasterala decu sa iscrtanih pločnika oko zgrade. Dok je hodala između praznih automobila prema ulazu u zgradu brojala ih je nesvesno u sebi; en den dore, duboko je more, a u moru ribice, tanke kao šibice...
Ukočila se dok je otljučavala vrata od stana. En den dore, duboko je more... i jutros je to pevala dok je išla na posao. Kada je bolje razmislila, često to peva u sebi... kada je raspoložena. Znači voli tu brojalicu, pesmicu.
„ Halo, Radovane? Doktorka Suzana ovde... ne, ne ne brinite. Zapravo želela bih još jedan razgovor sa njim. Da. Hvala.“ Spustila je slušalicu i duboko se zamislila.
***
Osuđenikov stav se nije promenio. Sedeo je mirno, strpljivo, kao da je celo vreme ovoga sveta njegovo. Doktorica pomisli kako je to apsurd jer trenutno ne zna ni jednog čoveka koji je toliko blizu kraja svog životnog puta od njega. Za razliku od prošle posete delovao je zainteresovanije za njeno prisustvo. Nije se to dalo primetiti na njegovom bezizražajnom licu ali njegove blede oči su provodile više vremena na ozbiljnom doktoričinom licu nego pre. Kao da su tražile nešto što se nije dalo lako pronaći.
„ Delujete sveže danas.“ reče joj nakon pozdrava.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 40