„ Dobro,“ reče mu i zavali se blago u svoju stolicu, „ slušam vas.“
I zatvorenik ispred nje je nosio masku na licu. Onaj blaženi izraz nije se menjao kao ni ravan ton njegovog glasa. Jedino su oči menjale izraz. Tačnije zenice, jer činilo joj se da tačno može da vidi kako se šire i skupljaju dok osmatraju skučenu prostoriju ispred sebe.
„ Volite pesme?“ upita je iznenada. „ Ne mislim na ove što slušaju sada na radiju, ovaj rock and roll Gorana Bregovića...“ osmehnu se, „ mislim na pesme koje osetite u sebi. Svi osetimo neke, ali ih svi ne volimo.“ Doktorica je i dalje gledala u njega. Htela je da postavi neku dijagnozu, da utvrdi sa čim ima posla.
„ Nastavite.“ Zatvorenik je većinu vremena gledao u svoje vezane ruke ali ponekad bi podigao pogled i zagledao se u nju, tim svojim očima. „ Hoću, nastaviću. Ali prvo mi kažite. Da li ih volite?“ Ona tek sada razmisli o njegovom pitanju. Pesme u sebi. Nije uopšte slušala pesme često. Ponekad bi pustila klasičnu muziku, ili neku operu na gramofonu. Nije ni imala kasetofon u stanu. Ali da li je volela klasičnu muziku? Iskreno, misli da ne. Nije je volela, radila je to jer se uklapalo u njen društveni obrazac, u sliku koju predstavlja svetu. Nije na tu melodiju nikada ni mislila.
„ Nisam neki ljubitelj muzike. A vi? Ne volite muziku koju čujete u sebi?“
„ Ja je volim.“ Reče bez ustezanja. „ ali... kod mene to i nije muzika, prava.“ Malo se zamisli. „ Sećate li se kada smo bili deca, i uveče, kada bi igrali ćorave bake? Uvek bi bilo svađe na početku jer niko nije hteo da žmuri. Stvar smo rešavali brojalicom;
En den dore, duboko je more, a u moru ribice, tanke kao šibice...“
Izrecitovao je.
„ Ja sam uvek pevao tu brojalicu. I nije neka pesma ali ja nju čujem. I volim je. Nikada mi ne dosadi.“ Neko dva puta kucnu na vrata. Doktorica je još jedan trenutak gledala u njega pa ustade.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 39