krevetom se nadvijao masivni orman od istog drveta. On je gospodina M. oduvek neodoljivo podsećao na mrtvački kovčeg. Stao je na ivicu kreveta i ispružio ruke ka vrhu ormana. Uzburkavši nagomilane seni, uz škripu je otuda izvukao metalnu maslinastozelenu kutiju. Sitna prašina ispunila mu je nozdrve. Kinuo je. Seo je na krevet i spustio kutiju kraj sebe. Otključao ju je i podigao poklopac. Kutija se uz cijuk otvorila. Gustog mraka oslobođena, blesnula je čelična iskra sovjetskog pištolja TT – 33. Pištolj je gospodin M. nevoljno nasledio od oca, a otac ga je na poklon dobio od kuma Stanoja, posle jedne burne noći provedene u nekoj kafani na obodu grada. Gospodin M. nije voleo oružje, posebno ne vatreno i nikada nije ni pomišljao da će doći dan kada će mu se ovoliko obradovati. U ovom komadu čelika je moj put, mislio je. On će mi doneti laku i brzu smrt. Trajaće manje od jednog trenutka.
Samo, hoće li će taj trenutak umirućem biti isto toliko kratak kao i trenutak neslutećeg čoveka, čoveka koji ima još godine i godine života pred sobom? Čoveka nesvesnog sveprisutne smrti. Šta ako mi se taj poslednji tren otegne u večnost? Vreme nije apsolutno. Šta ako jasno osetim i svesno proživim agoniju najpre krvavog kidanja kože, potom cepanja nerava i čerečenja mišića i kostiju i onda na kraju pucanja meke kore mozga. Šta ako agonija delića sekunde u tom nasilnom kidanju života za umirućeg preraste u sate ili ne daj bože, godine? mislio je gospodin M.
Mogao bih se zakleti da bih tog poslednjeg trena sigurno osetio miris lipe koje više odavno nema, lipe koja je drhturila na nekadašnjem Pozorišnom trgu u Beogradu. Ponovo bih one kasne avgustovske večeri pre četrdeset i dve godine sreo ženu, ženu koju nisam stigao da upitam za ime, ali sam ga ipak nekako znao, ženu za koju sam kako su godine odmicale, sve više sebe uveravao da nije bila stvarna. A sada znam da je tada, kroz krhke i tanušne niti prostora i vremena, došla da me pozdravi. Odmah sutradan sam krenuo u dugačku šetnju Beogradom, koja je potrajala od jutra do prvog mraka. Cilj mi nije bio sasvim jasan. Osećao sam da moram pronaći nešto. Šta, to sa sigurnošu nisam znao. Lutao sam gotovo nesvesno, stopala su mi već uveliko bila otečena, bolna i tvrda kao kamen, kada sam u jednoj
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 22