plovio. A ona me je tokom te kratke primopredaje ulova gledala letimično i tek dva, tri puta. Imao sam utisak da joj se ne dopadam.
Oženio sam je u jesen. Iznenada, baš kao što se vreme menja, odlučio sam da je zaprosim. Pristala je, na moje iznenađenje. Izgleda da nikada nisam razumeo žene. Nisam je razumeo onako kako je njoj bilo potrebno ni kada smo bili u braku. Bila je dobra žena, vredna i odana. Brinula se o meni i volela me. Ja sam bio na moru. Mislio sam da je važno da održim sliku jakog i sposobnog muškarca, a sada vidim da sam se svih tih godina zavaravao. Ona je htela moju ljubav, a ja nisam umeo da joj je dam.
Nismo imali dece. Da li zbog toga, ili mojih zidova, ali ona je godinama venula. Mislio sam da se to dešava sa svim ženama u braku kada prođe zaljubljenost. Mislio sam da treba da joj obezbedim sve uslove za udoban i lagodan život, što sam pripisivao materijalnim vrednostima. A ona to nije tražila. I nije bila srećna. Polako se zatvarala kao školjka i ćutala. Prvih godina, otvoreno mi je tražila da više vremena provodim kod kuće, a ja sam se pravdao poslom. Istina je da nisao umeo da budem uz nju. Plašio sam se. Plašio sam se njene ljubavi, nežnosti i potrebe da bude stalno uz mene. Mislio sam da ženi nikada ne treba skroz otvoriti srce jer bi mogla da te rani, ali prevario sam se. Kako čovek može da bude srećan ako sve radi sa rezervom? Postoji li rezerva u poslu? Drugarstvu? Ljubavi? Postoji, ali tada nismo ispunjeni, spokojni ni srećni.
Bilo me je sramota da budem mekušac, kako je govorio moj otac. Učio me je da nikada ne verujem ženama. Sada shvatam da je on zapravo bio mekušac. Ako otvoriš svoje srce za drugog, ne možeš biti slab, čak i ako te on povredi. Slabost je u onoga ko povređuje. Ljubav je jaka. Jača od smrti. Sada to znam.
Umrla je tiho, u snu. Nije me dočekala kada sam se vratio sa ribolova. Ja sam umro od tuge. Za njom. Mesec dana kasnije.
***
Nemam telo. U suštini, nije mi ni potrebno. Na ostrvu sam već dvesta zemaljskih godina. Sam. Mogu da razgovaram sa kamenjem, morem, pticama, drvećem i vetrom. Razgovaram mislima. Dovoljno je da pomislim na more i već smo u „ razgovoru“. Nisam ni znao ko-
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 136