Tatjana Milivojčević
QUERITUR
Evo ga opet – bol u grudima. Ostajem bez daha, gušim se, hvata me panika. Ali bez njega ne bih mogao da je osetim. Zato zatvaram oči i čekam da se desi...
Moje ostrvo je Tetepare. Napušteno je pre oko dvesta godina i nalazi se u Južnom Pacifiku. Ja sam oduvek živeo na njemu. Tamo sam se rodio i umro. Tačnije, nastavio da živim na drugi način, kao energija bez tela. Prividno, osetim svoje nekadašnje telo, osetim sve ono što je tokom ovozemaljskog života dolazilo u dodir sa mnom: milovanja, udarce, bolove i ekstazu. Ekstazu pamtim najjasnije. Ono što sada imam sa njom, mojom ženom, slično je zemaljskoj ekstazi. Zato je posećujem, onda kada se bol u grudima pojavi.
Moj sadašnji svet je vazduh. Najjednostavnije rečeno, živim u vazduhu i svud me ima. Ja sam u šumi, vodi, u vetru, plimi i oseki, u pčelinjim krilima i letu galebova. Svuda sam, a nigde nisam. Nedostaje mi mesto, ne kuća, već dom. Želeo bih da ona boravi u toplini mog srca, da je pustim da se greje i diše. To je jedina stvar za kojom čeznem. Ali, nisam nezahvalan sa onim što mi je dato, samo sam tužan. Čovek žali za onim što je prošlo, a bilo je lepo, iako toga nije bio svestan dok je trajalo.
Bio sam pust čovek, težak. Bavio sam se ribarenjem kao i svi ostali na ostrvu. Družio sam se više sa morem nego sa ljudima. Kažu da sam bio vredan, ali ja se ne bih složio sa tim. Bio sam kukavica. Lakše mi je bilo da svoje emocije otkrivam moru, nego ljudima i njoj. A ona je bila centar mog sveta – moja žena.
Upoznao sam je na pijaci na koju sam donosio svoj ulov. Imala je ruke bele i sjajne kao riba koju je prodavala. Bacakale su se po tezgi baš kao i riba, brzo i skoro neuhvatljivo pogledom. Kada je govorila, gledao sam njene usne. Ličile su mi na plimu koja nadolazi kada se izvijaju dok govori i smeje se, a govorila je brzo. A oči, oči su joj bile more, duboke i plave. Voleo sam da je gledam u oči jer sam u njima
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 135