trča. Sakriven iza dva velika voza, starih olupina sa jugoslovenskom zastavom, stajao je peron deset. Nakrivljeni limeni krov nasađen na dva metalna stuba, otkinute table na kojoj je bio ručno ispisan broj deset, prividno je štitio grupicu ljudi koja se gurala ka ulazu voza. Zvižduk pištaljke razbi tišinu, Alen udahnu rezak zrak i stade u red. Stig’ o sam! Pomisli i napokon odahnu.
U plavoj utegnutoj uniformi, osvijetljena blagom svjetlošću lampe, stajala je otpremnica vozova. Niska, debeljuškasta žena, kratke crne kose sakrivene plavom šapkom. U ustima je držala pištaljku i dugom palicom usmjeravala i požurivala grupicu putnika. Prva je bila visoka žena u kratkoj krznenoj bundi koja je držala dvoje djece za ruke i gurala se naprijed. Iza nje je stajao suhonjavi starac sa aktovkom u lijevoj ruci. Trojica mladića u tankim pernatim jaknama nervozno su cupkali u mjestu, držeći svoje mobitele u rukama i tražeći internet. Glasno su negodovali mahajući rukama oko sebe. U sjen samog stajališta stajala je mlada djevojka. U dugoj crnoj jakni, krznene kapuljače navučene preko glave i šala ovlaš prebačenog preko ramena. Velike vunene kugle su sezale do zemlje i vukle se po snijegu ostavljajući dugi trag za sobom. I na kraju reda bio je on. Alen se strese od neke čudne jeze od pogleda na sami voz … Ispod blijede lampe nazirao se samo jedan vagon. Žut sa crvenim linijama koje su nestajale ispod sniježne kape na krovu. Hrđavog dna ličio je na ranjenika ostavljenog tu, na peronu deset, da iskrvari i umre, sam i napušten. Odbačen od svih.
Mladić je odahnuo onog trenutka kada je nogom zakoračio na metalnu stepenicu. Mašinovođa je sjedio na svom mjestu, glave uprte u instrument tablu ne obazirući se na putnike. Prošao je pored njega i zastao ispred brkatog konduktera obučenog u plavi mantil sa istaknutim zlatnim amblemom na džepu: Željeznice Bosne i Hercegovine, koji ga je samo pogledao, namignuo mu vodnjikavim očima i glavom dao znak da nastavi dalje. Ispred mladića pružio se uski i dugi hodnik, zidova boje tamnog mahagonija i crnog drvenog poda koji je vodio dalje, u samu utrobu staroga voza. Rebrasti pod škripio je pod svakim njegovim korakom. Na lijevoj strani bili su mali prozori. Desnom stranom protezali su se kupei, zaštićeni uskim vratima sa staklenim otvorima. Lokomotiva pisnu glasno a voz napokon krenu.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 128