„ Okasnio si!“ odgovorila mu je kratko šalterska radnica. „ Okasnio?“ Alen se trudio da zadrži pribranost. „ Ja ´! Okasnio! Imaš onaj jutarnji, u šes ´ i pet! Ho’ š kartu?“ monotonim glasom je nastavila starica. „ Možda je voz još na peronu?“ glas mu je već bio na rubu plača, isprekidan i tih.
Starica je gledala na monitor i ćutala, nezainteresovana njegovom brigom. Čulo se samo šuštanje papira i otužna muzika sa razglasa. Alen je stajao je još uvijek ispred šaltera, obješenih ramena, mokrih stopala, u za broj većim vojnim kožnim čizmama i dugom očevom kaputu. Progutao je knedlu u grlu i okrenuo se ka drvenim klupama. Nema mi druge nego tu da čekam do jutra! Pomisli i zakorači. „ Šššš!“ čudno šuškanje je dopiralo do njega „ Šššš!“ „ Halo, ba, momak!“ „ Hodi ´ vamo!“ starica se nervozno okretala oko sebe, približila glavu otvoru i prošaputala: „ Sad polazi jedan voz! Vanredni! Praznici su, pa et ´, ljudima izlazimo u susret!“ „ Moreš šnjim! Malo je sporiji, al’ stići ćeš u ovoj godini u Mostar!“ „ Fala vam!“ veselo reče Alen, izvuče iz džepa dvije izgužvane novčanice od po deset maraka i spusti ih na izlizani pult. Starica gurnu ruku kroz otvor i vrati mu novac velikom brzinom. Pogleda ga velikim i sjajnim sivim očima, namignu mu i još tiše šapnu: „ Ja častim!“ „ Peron deset! Požuri! Samo što nije kren’ o! Uživaj u vožnji!“ Vanjsko stajalište, prazno i mračno, bilo je zatrpano snijegom. Zakoračio je na bijeli kolodvor i krenuo u potragu za peronom broj deset. Šine su potmulo ječale od zime, skupljale se i pucketale pod naletima vjetra. Hladne i sive, lijepile su snijeg na sebe i nestajale u njegovom zagrljaju. Pratio je natpise koji su se krili ispod sniježnog pokrivača. U ušima mu je još odzvanjalo kucanje ogromnog sata. Brojao je sekunde pa onda i korake. Posljednji peron je bio označen brojem devet. Uhvati ga panika i on krenu dalje, izvan kolosjeka. Tamo gdje su stajali stari vozovi. Oronuli i napušteni, na hrđavim šinama, zarobljeni nepredvidivom igrom birokratije i politike, čekali su na bolje dane. U daljini se jedva naziralo mutno svjetlo. Alen po-
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 127