Alma Zornić IBLIS AZAZILAJ
Alen je stajao na samom kraju dugog reda. Nervozno je cupkao u mjestu, propinjući se svako malo na vrhove prstiju. Pogled mu je bježao čas na sat, čas ka šalterskom otvoru iza kojeg je provirivalo naborano lice službenice. Umotana u crveni šal, sijede kose i otužnog lica, dočekivala je putnike sa vještačkim osmijehom na licu. Minute na starom satu su odbrojavale, kazaljke su klizile, crne i ulijepljene kolomašću koja im je, na trenutke, davala čudan, potmuo sjaj. Bilo je tačno 17 sati i 10 minuta. Pet minuta je kasnio na posljednji voz za Mostar. „ Izvoli?“ hrapavi glas ga trže iz razmišljanja. „ Kartu za Mostar!“ sagnuo je glavu bliže šalterskom otvoru i progovorio.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 126