Kroz zamagljen prozor Alen je gledao ka stanici. Na stajalištu je još uvijek stajala otpravnica vozova i mahala dugim znakom ka njima.
Mladić proviri u prvi kupe u kojem se već nalazila visoka žena i dvoje djece. Nervozno je gurala ogromnu torbu pod prozor, smirujući djecu koja su skakala po satenskim sjedištima. Smeđim i sjajnim poput njene krznene bunde. Ljutito je podignula glavu, pogledala ga crnim očima i zatvorila vrata. U drugom kupeu sjedila su trojica mladića. Naslonjeni na visoke naslonjače od sitnog samta, ispruženih nogu po drvenom podu, gledali u svoje mobitele glasno razgovarajući. Treći kupe je zauzela djevojka sa dugim šalom koji su krasile ogromne vunene kugle. Na koljenima je držala rasklopljenu knjigu i čitala u polumraku. Mladić samo produži dalje, ostavljajući je da uživa u tišini. U četvrtom kupeu je sjedio starac sa aktovkom. Alen se smrknu, uhvati za rukohvat i pokuša otvoriti vrata. Bila su zaključana. Mladić opsova i krenu nazad. Voz ponovo zabrekta, zatrese se i ubrza, tjerajući ga na sami kraj vagona, tačno ispred petog kupea koji se jedva razaznavao od mraka. Vrata su bila otvorena širom. Kupe je bio prazan. Blaga svjetlost iz hodnika osvjetljavala je unutrašnjost. Teška draperija ukrašavala je zidove a debelo platno sjedišta. Alen uđe, skide ruksak sa leđa, okrenu se oko sebe i zadovoljno protrljao ruke. Ovo nije loše! Ovo zaista nije loše! Sjeo je na mekanu klupu i pogledao kroz prozor. Na njemu se ocrtavalo njegovo promrzlo lice. U daljini je nestajalo Sarajevo. Šaputalo mu posljednje zbogom.
Pisak lokomotive ga trže iz polusna i on shvati da su stali. Pogleda kroz prozor i tamo ugleda oronulu dvospratnicu natkrivenog potkrovlja iz kojeg su izvirivale duge grede i probijale šupalj krov. Stajala je na pustoj i sablasnoj stanici. Pokidane, tamne fasade, ispod koje su se nazirali redovi crvenih cigli, ličila je na pogetu staricu ogrnutu bijelim prekrivačem i crnim rukama podignutim visoko u zrak. Na hrđavom limu koji je visio na zidu i škripao pod naletima vjetra pisalo je „ Raštelica“. Bila je to stara, odavno napuštena, željeznička stanica, izgrađena još u doba Austrougarske. Na praznom kolodvoru stajala je niska žena i mahala. Bila je u utegnutom plavom odijelu, sa tamnom šapkom navučenom na lice. Otpravnica vozova. Alen se nasmija i pomisli: Đe nađoše iste žene! Umor mu je plesao po trepavicama, petljao ih i sklapao, igrao po njima poput balerine. Tiho i har-
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 129