Po di že po gled ka ne bu – i sun ce se po vla či pred tmninom. Okovan je. Gle da pre ko hra sto vih krošnji pre ma li ti ca ma, kroz ti tra vu pla vi ča stu sve tlost vi di špi lju ukle sa nu u la por cu. Ču je huk ve tra, potom i gr mlja vi nu. Ni je ga strah, iako bi tre ba lo. Oče ku je da ga ma gla pre pla vi; ču di se što je nema, što je ne stala. On da mu pro đe kroz gla vu: mo žda ne sa nja, mo žda je ovo stvar nost. Pokreće se i primećuje da je magla za njim. Minoišla ga je. Zna da to nije njegova volja. I ova stvarnost nije njegova volja. Iz ma gle iz ra nja gr ba vi i hro mi starac, ni ma lo pri jat nog iz gle da. De lu je čud no – jektičavo, na nje mu je ko žuh od du ge ja re će ko stre ti i vla škа šu ba rа na gla vi. Ne po zna je ga ali ga je dra žio ču dan ose ćaj; znao je nje go vo ime iako ni je znao ni ko je ni ti oda kle je. Ka ko je znao? Ni na to pi ta nje ni je imao od go vor – ni je mo gao da se se ti. Ma ko li ko da se upi njao čud ni gla so vi su ga ome ta li i či ni li da za bo ra vi, se ća nje je či le lo iz nje ga po put re ke pred njim. Pra tio ga je po gle dom; za nji me je stu pao ori ja ški ja rac du gih uvijenih ro go va. Kre ta li su se niz str mi nu ob ra slu gu stom i du bo kom travom; za nji ma su iz ma gle iz ra nja le krot ke sne žno be le šute ko ze. Izgledalo mu je da se sta rac zaputio ka opu ste lom sre di štu se la. Seoski psi su se pod vi je na re pa pred njim ski če ći skla nja li i povlači li dubo ko u dvo ri šta, pod ba sam ke i još da lje i du blje, pod ko še ve. Ne tremi ce i op či nje no je po sma trao starca i njegovo stado. On da se u nje ga use li strah, za drh ta, skvr či se i pokušaju da se sakrije, da stari jektičavi veštac na nje ga ne ba ci či ni, da ga ne pro stre li svo jim uro klji vim pogle dom; ni je smeo u oči da ga po gle da. Stra vio ga je nje gov bu ljav po gled; mo žda ne kom opa kom bo le šću nagri ze na oč na šu plji na bez ka nja, is pu nje na sa mo oč nim ja bu či ca ma žu tih ma či jih ze ni ca.
„ Pri po ve da se da ga već mno ge ge ne ra ci je zna ju“, tr že ga je dva ču jan, iz di šu ći glas.
Osvr će se, po ku ša va da pro nik ne kroz gu stu i pr lja vu tmi nu. Zalud. Sa mo glas do pi re do nje ga, iz svih pra va ca, sa re ke i sa pla ni ne, iz šu me i sa ne ba, iz ne da ra ze mlje; okre će se – vr ti mu se u gla vi.
„ Gde si? Ot krij mi se. Da te vi dim“, kr klja oča jan, za di han. Ču je smeh. „ O ko me ti to?“, pi ta ga i pro vo ci ra glas. „ Zga de, ne pla šim te se“, po ru ču je sav us trep tao. „ Da te vi dim.“
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 110