Skupio sam hrabrosti i prišao jednom od prolaznika koji nije izgledao užurbano kao ostali, stariji gospodin u košulji kratkih rukava sa lulom u ustima.
„ Izvinite?“, rekoh, osećajući kako mi glas podrhtava od uzbuđenja. „ Koji je ovo grad?“
Izvadio je lulu iz usta i pogledao me začuđeno ali je ipak odgovorio. „ Pa naravno K. Vi niste odavde?“
„ Ne, ovaj znate...“, dodao sam još jedan greh na svoj račun. Slagao sam. Bio je to ipak moj grad, ali drugačiji. „ A datum, koji je?“, upitah
Pogledao je u neku kutijicu načinjenu od materijala sličnom staklu a onda mi rekao sve podatke, kao da želi da me se tim jednim odgovorom reši što pre, da više ne postavljam glupava pitanja. „ Šesnaest časova, osamnaest minuta, 27. maj 2008. godine!“ „ Molim!“, viknuh čuvši poslednji podatak. „ 2008. godina, pa to je nemoguće!“ „ Moguće! Moguće!“, odmahnuo je glavom gospodin i otišao ostavljajući za sobom trag mirisnog duvana.
Da, deluje nemoguće, ali to je bilo jedino i logično objašnjenje. Zavitlan sam u neko drugo vreme. I onda shvatih jedinu dobru stvar u ovom trenutku. A to je sveštenička odeća na meni, koja se očito nije znatno promenila tokom tih dvesta i nešto godina. Da sam slučajno u svom građanskom odelu verovatno bih sadašnjim ljudima delovao znatno čudnije. I to je bilo jedino dobro.
Sve ostalo bilo je loše. Bez novca, bez boravišta, bez poznanika. Da li da pokušam da se vratim u katedralu i ponovo izađem. Možda ću se time vratiti u svoje doba? I pošao sam nazad dok ne videh sa pločnika kako iz katedrale izlaze i izlaze meni sasvim nepoznati sveštenici.
Odustao sam od bilo kakvog kontakta sa njima. Kakav god bila moja kazna podneću je. A možda bude još gore ako sveštenicima kažem šta mi se desilo. Ja najbolje znam kako naša „ profesija“ gleda na takve priče...
A negde je trebalo prenoćiti, ako me noć zatekne u ovom vremenu... Zavukao sam ruku u džepove. Samo beležnica i zlatni krst. Od beležnice nikakve koristi. Krst bih mogao dati u neku zalagaonicu, ako tako nešto još postoji u ovom vremenu. I krenuo sam u potragu za jednom za koju sam znao da je postojala u moje vreme.
Ulicama su jurile kočije bez konja. Saznao sam da se to zove automobil. Sasvim logično, bar mi latinski nije stran Auto i Mobile. Pratio sam ponašanje ostalih ljudi i prilagođavao se njihovom načinu, ako želim da preživim u ovom bučnom i ubrzanom svetu...
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 11